Priče iz Hercegovine: Strah na južnoj pruzi

Pruga
Pruga
Postaja je zapravo napravljena da bi se izlorale one koje više nisu bile potrebne, tako da ih više nema ni u Raštanima ni na Salakovcu, ova se nalazi nekako između, pa je posve dostatna za ionako rijetke putnike.

Na stanici, vrlo urednoj, očekivao sam otpravnika vlakova, ta vazda je tako na stanicama bilo, ali novo vrijeme i loše poslovanje naših željeznica (željeznica je svuda u gubicima, izgradnja autocesta će ju dotući, to je jasno, preostaje jedino nada u oživljavanje lučkog prometa u Pločama, a sve drugo je nerealnost) nema više financijskog prostora za ljude koji pušu u zviždaljku, odjeveni i plave dore i natkrivene kapama od grubog sukna; doduše, ima ih po postajama u većim mjestima, a u pustošima kakvo je podnožje Raške Gore dobro je da i postaja uopće postoji. Teritorijalno, postaja se zapravo nalazi nad selom Bučići, malo južnije od HE Salakovac, sagrađena je 1966.

Željeznički kruh

Dočekao me veseli ljudina, susretljiv i razgovorljiv, kako sam reče ''dežurni'' na ovoj postaji na osami, Ahmet Kurtović, iz nedaleke Drežnice je, iz zaselka Žlib, a Drežničani, baš kao i ovdašnji ljudi, generacijama su vezani uz željeznicu. Zapravo, naselja sjeverno od Mostara puna su muškaraca koji su imali dva izbora: rudnik i željeznicu. Žene, pak, za kakav posao u nekadašnjoj predionici i tekstilnoj industriji "Đuro Salaj", s druge strane rijeke, u Vrapčićima. Pokraj Ahmeta, u nekoj žurbi, mladi službenik željeznice ulazio je i izlazio iz ureda, on očito barata tehnikom, za koju je Ahmet prestario, pa ga mladić obavještava da će vlak iz Ploča kasniti oko trideset minuta. ''Pa ne staju zar ovdje?'', pitam iskreno iznenađen. ''Ih, bolan, staju, jašta nego staju, staju i brzi, dođu ljudi od Bijelog Polja i iz sela koja su bliža ovoj, nego stanici u Mostaru, pređu most u Vojnom i eto ih začas ođe, a nije da je gužva, ali, eto, nekad neko izađe, neko uđe, ša'š, tako vrijeme, niko se više ne vozi vozom, sve je na cesti...'' ''A, otkada si ti na željeznici?'' ''A, čini mi se - otkad znam za se. Od iljadu devesto sedamdesete. Čim sam se iz vojske skino, odma sam se zaposlio, najprvo sam radio u Vojnom, u skladištu, a onda sam prešo vamo i, kako tad, tako i danas. Deseti desetog ove godine, odo ja u penziju! Ne znam kako ću bez pruge...'' zapravo, željezničari su posebno vezani uz svoju službu. Poći sa željeznice u mirovinu nije isto što i riješiti se kopanja u rudniku ili rada na građevini. Željezničarska služba uvijek je donosila sigurnost i beneficije, premda se i to promijenilo, ali Ahmetu teško pada spoznaja da će, sa uzvisine rodnoga Žliba, gledati kompozicije i slušati pisak lokomotive, a on s tim više ništa neće imati. Službenici željeznice vrst su nekog posebnog bratstva, svuda u svijetu. To ponajbolje znamo mi, djeca koju je odgojio kruh sa željeznice, pa i sam sam se navozao pustih pruga s onom ''režiskom'', na koju sam imao pravo, sve do kraja studija.

''Sačekaj ti voz, sa' će on!'' Ajde, dobro, pomislih i oslonih se o zid u kojega je tuklo zapadno sunce, a oko nogu mi se motale mačke, očito udomljene tu. Ova stanica odzvanja ptičjim pjevom, no svojedobno će baš ona biti predmetom velike misterije, paničnog rada policijskih, vojnih i partijskih organa, njihovih obavještajnih službi, razlogom za uzbunu u upravi Jugoslavenskih željeznica. Sve što je nosilo uniforme, bilo je mobilizirano, a sve se moralo učiniti u tišini, jer takve nesreće ne smiju imati puno svjedoka, a ako ih i bude, valja ih naučiti da ono što su vidjeli, nikom ne smiju ispričati...

Promatram semafor prema jugu, to bi morao biti taj, pred kojega je prikočila moćna lokomotiva koja je vukla nepreglednu kompoziciju za sobom. Godina je bila 1980, 16. kolovoza, vlak je stajao nepomično do šest ujutro. Teret je bio specijalan, vagoni posebno projektirani za tako opasne terete. Jugoslavija, oduševljena politikom miroljubive koegzistencije, upravo je nastojala u Ploče odvući javnosti nepoznati, ali sigurno ogroman broj VBR raketa, M-77, na bliskoistočnim i afričkim ratištima vrlo cijenjeni sustav ''Oganj''. Valjda, kad je već u nas to bratstvo i jedinstvo, ne mora drugdje biti tako, pa su se vojne tvornice i moćno jugoslavensko vojno gospodarstvo, koje se bavilo proizvodnjom mina, bojnih brodova, eksploziva, kemijskih i bioloških bojnih otrova, vojne opreme opće i posebne namjene, svačim što nudi smrt, a donosi novce; od minobacača do tenkova, višecjevnih bacača raketa i lansirnih rampi, svime čime se ponosila miroljubiva JNA, od uređaja za savršeno ciljanje do mehanizama za okidanje, amfibija, vojnih kamiona i aviona - dobrano ''mrsili''.

Specijalni teret

Bila je velika potražnja tenkova, topova, streljiva svih mogućih promjera, pješačkog oružja kratkih, dugih i najduljih cijevi, izvozilo se zapravo sve, posao proizvodnje bio je podijeljen po cijeloj Jugi, a sve je prevoženo željeznicom u Ploče i sve je prolazilo i kroz ovo postaju i rijetko se zaustavljalo. Ovuda je prolazila smrt, namijenjena nekima drugima, negdje drugdje. No, tog jutra kasnio je vlak iz Ploča, sat, dva, tri, četiri... Sadam Husein nije znao gdje su Raška Gora, Bučići, Vituša i Salakovac i koliko kasni neki vlak, boljelo ga je za to, ta i Tito mu je osobno obećao pravodobnu isporuku, neka se ne sekira ni za ono što o toj trgovini govore i Amerikanci i Sovjeti, ambasadori se sastaju svakodnevno, jugoslavenski mu je rekao da se Tito i ne osjeća najbolje, državne, obavještajne i diplomatske službe rade svoje, rade prijevoznici, vlakovi i brodovi; brojne šutljive pratnje konvoja koji su se kretali kopnom, morem i zrakom, sve je Sadam trpao u vojna skladišta, trebat će mu uskoro: upravo je razrađivao plan kojim će pokoriti Iran, ''Ognjevima'' uzorati iransku pustinju i gradove. Ima u Jugoslaviji oružja za koje on ne žali novce, ono jest da su mu uvalili i ono što mu nije baš nužno, ali kvalitetna je jugoslavenska ratna paleta. I jeftinija od zapadnih. Strojovođa je već bio ljut, sunce je već izronilo iza istočnih brda, a toj vražjega vlaka iz Ploča ni na vidiku. Davno je s ovom kompozicijom, kojoj je rep ostao pred dvokilometarskim tunelom u Vituši, trebao proći Mostar, a satima je na skretnici. Mučio ga je nekakav čudan, gotovo nepoznat osjećaj, neka nesigurnost. Razgledao je oko sebe, sve je bilo uredu; službenik Cigić, zvani Majstor, odmahnuo mu je veselo, kuckao je u kotače, više od dosade nego od potrebe, zvonili su vrući nosači kao crkvena zvona, ali, svejedno, neka neugoda ga je preznojavala, a pripisivao ju je jakom ranom suncu.

Skrivena tragedija

Katkad bi bacio pogled na vinograde u blizini, one iste u koje smo i sami buljili dok smo čekali na ovom ili nekom drugom semaforu na jugu da se vlak napokon pomjeri i stojeći u hodničkoj gužvi, žedno zvjerkali u trsove sa slasnim grozdovima. A bilo je i budala koji su znali iskočiti iz vagona, preskočiti ogradu i natrpati pod majicu plodove tuđe muke, Bože, što sam to mrzio! Mogao bih napokon malo odmoriti nakon ove ture, pomislio je strojovođa, ovakvi tereti uvijek ga čine nervoznim, toliko puta ih je prevezao, ali nikada ovoliko dugo nije čekao na semaforu, samo da se dokopa Ploča i ovaj strašni teret natovari nekom drugom na leđa, mislio je strojovođa. Vlak se, uz škripu željeza u pomjeranju i pisak otpravnika, napokon pokrenuo.

Otraga se osjetio reski, zlokobni miris zapaljenih kočnica, strojovođa to nije mogao osjetiti, ali željezničari koji su se vrzmali po stanici - jesu...

''Ahmete, reci čovjeku da će ovaj zakasnit još barem po' sata!'', trznuo me glas iz postaje iz koje je prethodno bučno zazvonio telefon.

Buljio sam u semafor straha, kao da mi je namigivao u mraku koji se spuštao nad pustu postaju, na kojoj je samo jednom bilo tako tragično ''živo'', i kako se o toj nesreći koja je nastupila uopće nije govorilo, tek su tri dana nakon nje novine šturo izvijestile, kao o uobičajenim automobilskim ili drugim nesrećama, s tim da u ovoj nisu spominjana ni imena niti ikakvi drugi podatci, tek nekoliko redaka, a bilo je mrtvih.

Piše: Dragan Marijanović/ oslobođenje