Priče iz Hercegovine: Nije riba kokoš

... europskih planina baš ovaj ambijent Prenja, Čvrsnice i njezinog okruženja nazivaju hercegovačkim Alpama. Ne čudi me, ne čudi me...

Diva Grabovica oduvijek je bila lovištem. Još od austrougarske uprave, a posebno se kao takvo razvilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i dvora Karađorđevića. Dvor je osobno odlučivao o tome hoće li se nekomu dopustiti loviti u tom ogromnom i uvijek strogo čuvanom području, i tako je, uostalom, bilo sve do ovoga rata. Kada se nakon ubijanja ljudi mnogima čini da je svijet divljači čisti višak na planetu.

Bilo je i muflona

U Šefike i Alije nailazim na rijedak isječak iz nekog našeg lovačkog lista, uokviren je jer je na fotografiji neki Šefikin predak i okvir je prekrio datum i broj novina, a zapravo se radi o tekstu Fazlije Alikalfića, čovjeka neobično burne i bogate karijere u kojoj se smjestilo puno toga, od jednog od organizatora Prvog zasjedanja AVNOJ-a i partizana, do rektora Sarajevskog univerziteta. Sjajno je pisao o svemu što je radio, a najviše je pisao baš o Čvrsnici. I taj sačuvani tekst zapravo je njegov razgovor sa rečenim Grabovčaninom i govori se o 1939, kada je kraljica Marija Karađorđević osobno odobrila lov britanske kraljevske ekipe sklone lovu. Ovdje su se oduvijek lovili divojarci i nigdje ih u nas nije bilo toliko koliko ovdje, a i komunisti su pazili da svaka naoružana budala ne zalazi amo i ne ubija visoku trofejnu divljač namijenjenu komunističkim funkcionerima. Jedno vrijeme ovdje su živjeli i mufloni. Ali sve je to pobijeno. Danas je budala puno, a kakva je budala koja nema pušku, pa se amo, eto, dosta ubija preostala divljač.

U samom selu danas je najviše - riba. Rezultat je to napora i marnoga rada Semira Zukića iz sela Potoci, dolje kod Mostara. Semir je čovjek stalno pognut nad bazenima mrjestilišta. Od jutra do sutra.

"Ribogojstvo sam zavolio krajem osamdesetih, kada sam počeo raditi u onom velikom ribogojilištu u Blagaju. Tu sam radio do rata i puno o tome naučio."

No rat će prekinuti, zapravo odgoditi ostvarenje njegova sna o vlastitom ribogojilištu. Ostvarit će ga 1999, kada će upasti u kredite, kada će na modrinama Grabovičkog jezera otvoriti riblju farmu, s početnim kapacitetom od deset tona ribe na godinu, sada je to već četrdeset tona i potražnja stalno raste. Idealno, reklo bi svako biće neupućeno u problematiku ovoga zahtjevnog posla.

Naime, uzgajivači ribe na jezeru, a sjećamo se da ih je bilo dosta, jer se netko napokon dosjetio da taj božji dar goleme vode u golemu klancu usmjeri čovjeku na korist, a Semir je bio među prvima, imali su dvije velike nevolje: plavni val 2010. i onaj strašni led dvije godine potom. Štete su bile ogromne i, pokazat će se, nenadoknadive.

Semir je imao preko stotinu tisuća maraka štete, što na biomasi i konstrukcijama, što na ribnjaku i mrežama. To je golema šteta za nekoga u kreditima koje daju banke bez razumijevanja za probleme, u državi koja se nije ni osvrnula na ove nevoljnike s jezera, niti jednu konvertibilnu marku naknade nisu dobili, dapače su dodatno morali ulagati novce i energiju i čistiti površinu vode natrpanu smećem. Ni to nije zanimalo državu pa je mnogima prisjeo san o novom poslu niz jezera srednje Neretve: šest golemih ribogojilišta nikada se nije oporavilo, ljudima su ostale samo rate kredita kao opomena da se u ovoj državi ne vrijedi predavati nikakvom poštenom poslu, a ostaci njihovih uzgajališta danas plutaju jezerom kao razbijena flota. Strašno.

Semir je shvatio da će, ako odustane, i sam potonuti s onim što je stvarao, te se bacio u novi početak. Uporan je čovjek, nema što, vidi se to. Njegova firma Forelle preživjela je. Uza to, drugo uzgajalište Lax uspjelo je nametnuti kvalitetu ove ribe i tržištu Europske unije, pa je kvalitetnim poslovanjem dobila i izvozni broj, tako da i Semirova proizvodnja ulazi u taj izvozni paket, i dobar dio njihove proizvodnju otkupljuju Talijani, ludi za kalifornijskom pastrvom. Uzgojenom u ovoj besprijekorno čistoj vodi. Naravno, krediti su ostali, i njima će jednom doći kraj, ali Semirova leđa više nikada neće biti kakva su bila. Uz njega rade još dvojica radnika, a da nije bilo što je bilo, danas bi ih radilo duplo više i Semir ne bi dolazio na ovo mrjestilište u klanu Diva Grabovica u cik zore, a vraćao se doma mokar i promrznut (uzalud i vrhunska norveška zaštitna oprema, Čvrsnica je Čvrsnica, a voda je voda!)

"Nisam smio odustati, izdržalo se. Bogu hvala, sada je sve došlo u nekakav red. Sve ja ovo radi moje djece podnosim. Dobri su mi, jedno završilo fakultet, drugo će uskoro. Pa čovjek barem zna radi čega se muči. Ma, nije meni ništa teško, jedino da malo osjetimo da imamo državu i da nije toliko gluha za poduzetništvo. Puno je malom poduzetniku sto hiljada maraka gubitka, puno... Ovdje u ovom kanjonu odlični su uvjeti za mrjestilište. Nema dobrog i pravilnog uzgoja ribe bez pravog mrjestilišta! Ovdje je nekad bio ribnjak, vidiš ove betonske bazene i kanale..."

Krupne ribe

Semir je prije pet godina iznajmio ovaj kompleks i kompletirao mrjestilište novim mobilnim bazenima, najsuvremenijim, i tu se obavlja dugi i teški proces mrijesta i uzgoja riblje mlađi do transporta u uzgajalište na jezeru. Po načelu "od ikre do ribe od dva kilograma". Neupućeni svakako pomisle da je riba kao i kokoš: povremeno joj baciš, a ako i ne - snaći će se ona! E, neće! Mlađ stalno treba hranu. Uvoznu i skupu. Primjerice, ribice, onaj najsitniji plankton, koji se iz ikre razvio sredinom prosinca/decembra, tek je počeo dobivati oči. I u svakom bazenu je druga generacija, svaka s jednom istom osobinom - jedu užas jedan! U dnu kompleksa, u prirodnom potoku, matičarke su. Krupne ribe. One osiguravaju mrijest.

Dvojica ljudi stalno su pognuta nad bazenima, stalno u njih ubacuju, premještaju mlađ iz bazena u bazen. Tristo tisuća malih nevidljivih usta stalno traži hranu. U kasnu noć Semir i njegov suradnik će put Potoka, usput će pokupiti Džemu s ribnjaka. Zorom opet amo. Muka, muka...

Kada ovdje sve utihne, samo će Bobi, Rundo i Garo dežurati. I slušati zvuke planine i lavežom se odazivati glasovima zvijeri.

Dragan Marijanović/oslobođenje