Priče iz Hercegovine: Kad se ono namisti...

... baki Dragici da će njezina bolna leđa i onaj stručak cvijeća biti najava tako nagle zime, takve da su ih djeca za Božić morala spustiti u grad, jer sada je to guvno nedostupno, a i napravio sam tehničku pogrešku jer sam Bašića Guvno smjestio u Rašku Goru, jer je iza table koja označava put, falio sam cijelih par stotina metara, a to je Gorancima gotovo kao uvreda, kao da sam napisao da je Kijev u Rusiji!

Prolaz kroz goranačko veliko polje navijesti je pri povratku, istinabog studen, u povratku sam vidio stada kako ubrzano pasu, kao da predosjećaju svoje zadnje ovogodišnje travke, i psi čuvari kao da su ih požurivali, s Velike gradine prekrasan je pogled na to sjeverno polje, jer ima i malo, južnije, Poljica ga mještani zovu i, kako zadnjih godina ovuda često prolazim, vidim da se oba polja sve više oru, siju i žanju, krumpir, mrkva, cikla, žitarice i bijeli luk ovdje su izvrsne kvalitete, sve je više kuća što me baš i ne oduševljava, ali dobra infrastruktura od ove je visoravni napravila uvjete za bolji život, sve je više stočara i ljubitelja konja, sve je življe tu i puno svijeta tu danas živi, dakako, uz obvezan rezervni položaj u Mostaru ili drugdje.

Titovo okno

Uspinjanje na Veliku gradinu jednostavno je i to je onaj isti pogled na polje i blago koje po njemu pase, put koji ga presijeca, baš kao i kada su tu živjeli Iliri, naganjajući se s Rimljanima ili nekim drugim, promatrajući cijeli prostor s ukupno tri gradine, a ova na kojoj jesam, sigurno je bila vojna utvrda. Negdje u zaleđu, ovdje u goranačkom, ili dalje u raštegorskom kraju, bilo je njihovo sjedište, ondje gdje je boravio njihov vođa, knez ili netko slično tituliran, a sve mi se čini da je to ona opljačkana raštegorska Gradina, s koje se vidi Neretva i tamošnje komunikacije, što će reći da se ovo pleme ovdje dugo održavalo sigurnim i neosvojivim, a tragove su ostavili i u brojnim grudinama ili gomilama, kako narod obično naziva njihova kolektivna i dobro zatrpana grobna mjesta, tumuluse.

U šezdeset godina braka moji dobri domaćini izrodili su desetero djece, te imaju isto toliko unučadi i sedmoro praunuka i statistički, to je malo potomaka. No, ova priča ima i svoju tužnu stranu zbog koje je tako kako jeste: od šest sinova i četiri kćeri, tri kćerke su male umrle, a sin Zoran poginuo u ratu 1993. godine. Kćer Luca umrla je u 56. godini, nije to davno bilo, još je ta bol svježa, tek dvije godine su prošle. Ostavila je Vidovićima i Šunjićima, gdje se udala u Rašku Goru, četvoricu sinova, a peti prvorođenac zapravo, umro je pri porođaju, a kad neko tako umre, onda je "rajni", jer ništa nije stigao zgriješiti pa je zacijelo u raju. Danas su živih pet Dragičinih i Jurinih sinova. Stipu znam, jer ga cijeli kraj i cijeli Mostar zna. Stipe je dugo godina radio kao vozač, dostavljao je kruh, vozeći auto koji je narod zvao "pekera", u Žitoprometu u Mostaru, pa je svima znan kao Stipe pekar. Radio je to i prije rata, za i poslije njega. Uveseljavao je ljudima dan, dovozeći im topli kruh. Naravno, nije zaobilazio ni gostionice, gdje bi bio čest i rado dočekivan gost, jer Stipe je bio vedre naravi, za doskočice i šalu uvijek spreman. Negdje do sestrine smrti, 2012. godine. Stipe nema djece i nije pekar, ali umrijet će s tim nadimkom i pošteno stečenom slavom. Rečene godine za vrijeme onog velikog snijega u cijeloj zemlji i u Mostaru, Stipi je zbog dijabetesa amputirana noga i nakon toga je umirovljen. Za rata se za nj govorilo kako je dosta kruha davao mnogim ljudima, a sirotinji posebno. Također, za vrijeme rata kruh je dogonio na Heliodrom, zatvorenicima, Srbima 1992. i Bošnjacima 1993. Mnogi koje je zadesila takva sudbina već su ga poznavali i činio je sve da im pomogne. To mi je reklo dosta ljudi, koji su čitali prethodni tekst i molili me da ga svakako spomenem, jer Stipe slovi u širem kraju za dobrička, poštenjačinu, velikog šaldžiju i sjajnog gangaša. Podizao je ostalu braću, budući da se otac Jure, već 1981. godine pozdravio s gradom, uzeo Dragicu pod ruku i pravac Bašića Guvno, u Orlac k Stipi dođoše živjeti se, "školati" i tražiti posao petorica njegove braće. I, kako bi koji zgotovio osmoljetku u staroj školi na Gorancima - pravac Orlac. Pošteno, jer je Jure dizao Stipu da on može druge podizati. Stipe je razvio poljoprivredu i još je s Dragicom bio djeci pri ruci u svakom trenu. Ih, jahao je Jure bijela konja sedamdesetih, držao golemo stado ovaca, sve što napredan čovjek na selu treba imati, a, ta njegova kuća, koju već četrdeset godina zove "novom", za to doba bila je prava vila. Sve ih je Stipe odškolovao, u vojsku ispraćao, pomogao oženiti i krov nad glavom naći, i jednog od njih tužno u ratu sahranio. Zoran je poginuo u trideset trećoj godini. Sin Dragan, oženjen, otac dvoje djece, i konj česti vodič kroz ova područja; tamo gdje je teško dostupno - njega zovem. Ivan je pak neoženjen, sin Zdravko jeste ali ni u njega djece, a sin Milenko otac troje malodobne djece, tako da je oko Jure i Dragice uvijek neko unuče ili praunuče, i svi oni jedva čekaju kada će ih roditelji povesti u slobodu, do dida i babe, u široke prostore gdje ih čekaju i pas i krava, i koke i didove priče, bakini krumpiri i radost snijega i lagana strepnja noćnih osluhivanja planinskih zvijeri.

Jure o teškim vremenima i zlima koji su ga snašli, nerado zbori. On uvijek misli unaprijed, premda bi mu, budući da je ostvario sve svoje snove i preživio mnoge tragedije koje su na njemu ostavile traga kao i na Dragici, trebalo biti svejedno, no nije. Sve se u životu nekako namisti, kaže, sad, kad malo bolje promislim, mislim da čovik i nema previše uticaja na svoj život. Eto, ja sam dugo čekao da se dočepam radnog mista, na "čelu", u jami, a tu je najteže. Ali i najisplatnije. Nama je bilo važno šta je najisplatnije, a teško ti je i ovako i onako. Mi rudari imali smo puno dice. Ja sam bio precizan u radu, poštivao sam pravila. Moraš u jami dobro pazit, a i kad paziš, vazda se stradava, jer niko ne zna šta zemlja krije, a ti došo i čupaš joj utrobu. Pa možda zemlja i kažnjava čovika koji vazda siče, kopa, da more, i nebo bi namistio kako njemu paše. E, nemore! Ja sam dvaput udlaku osta živ; jednom su se otkačili "ultovi", vagoneti, puni uglja. Desilo se tako što radnik kada je izvezao prazne "ultove" na kotu 60 i nakon što ih je natovario ugljem, nije ih bio zakačio jedan za drugoga, kako bi ih pomoću pomagala spuštao do određenog mjesta u jami. Nepažnjom, pritisnuo je "gdje nije smio" i tako je nekoliko ultova bez ikakve kontrole spuštalo niz štreku do pod šaht. S obzirom na to da je štreka imala određeni pad, natovareni ultovi su se kretali velikom brzinom. Pošao sam uz ''štreku'' (tračnice, op. D.M.) vidit zašto "ultova" još nema natrag, a ugljen čeka. Kad se god u rudniku čeka, nešto nije uredu. Iđući tako, odjedanput sam začuo tutanj. Odmah sam pretpostavio da su se otkačili i sami jure niz štreku. U tom trenutku nisam imao tremu, jer mi rudari smo tako obučavani da ne smijemo stvarati paniku bez obzira na to u kakvoj se situaciji nalazili. Kako se "ultovi" meni približavaju ništa mi nije drugo preostajalo već stati između potpornih stupaca pa ako osta živ - osta. Stisnuo sam se ko ćat (duhanski papir, op. D.M.), od stupca do stupca bilo je razmaka šeset do sedamdeset centi. Nisam baš bio siguran, zbog njihove debljine, može čovik između njih stajati a da ga "ultovi" ne pokupe za sobom, niti sam to ikad provjerava. No, ja sam ipak tu stao, pa kako mi bude jer nisam imo druge opcije. Ne mogu pobjeći nazad, jer se ultovi kreću velikom brzinom. Srećom "ultovi" su projurili pored mene, uvukao sam drob i prsa, a ta smrt je prošla pokraj mene tako brzo da nisam ni ositio kako mi je vagon otkinuo pucu s bluze! To je bilo u jami Titovo okno, koju je Neretva potopila, kad no se mrtvom Titi slavio rođendan, dvades peti petog osamdeset pete. Od tada je zauvik prestala priča o "crnom zlatu" u Mostaru...

Fra Marko Jurič, tadašnji goranački župnik reka mi je: "Jure, sretan si čovik, dok si iz jame izišao živ i zdrav, na veliki si dan počeo raditi kao kopač". A ja sam siša prvi put u jamu, već sam ti reka, na blagdan Gospe Snježne, peti osmog. Drugi put sam jedva osta živ kada sam radio na graburalju. Graburalj je traka koja vuče sirovi ugalj do vagoneta, a sama traka postavljena je na zupčanicima. Prije bi se otpucalo da bi ugalj nakon toga padao na grabuljar i odvlačio gromade, što veće - što manje na određeno mjesto u jami. Odatle bi se ugalj dalje tovario na ultove koji bi se kretali štrekom-prugom do pod šaht. Tako natovareni ultovi ugljem iz šahta izvlačili bi se van jame na separaciju. Izvlačenje vagoneta bilo je, dva i dva, tj. iz jame su išla dva puna, u jamu bi se spuštala dva prazna vagoneta. Zapravo ja sam se nalazio nasred curka u jami i odjedanput je počela pucati krovina iznad mene i padati manji komadići uglja. Prvo sam začuo pucanj, puče nešto ko bomba. Pošao bježati naprijed dvades - trides metara, misleći da je tamo sigurnije. Kada sam dotrčao do tamo, osjetim da i tu padaju komadi uglja iz krovine. Ustvari stao sam uz jednu pregradu, od ranijeg zamuljivanja. I, samo što sam stao uz pregradu, pored mene pođoše padati gromade, morebit i po koju tonu teške, ko će znat! Krovina je doslovno zatvorila cijeli prostor oko mene, od dima se ništ ne vidi. Ni tada nisam imao tremu, bio sam priseban. Na glavi sam svakako ima kacigu na kojoj je svijetlila rudarska lampu, tako da su me drugi rudari mogli vidjeti izdaljega da nisam zatrpan. Kada se to malo stišalo, vidim da mogu izići i da ama baš nisam nimalo zatrpan. Razmišljam kuda proći dalje. Poslije su mi rekli da su me odozgo gledali šta je bilo sa mnom, sada su pokojni Rade Jurić i Blaško Knezović Crnakčić. Kada sam zaobišao nekoliko metara veliku hrpu krovine, u susret meni primijetio sam da mi se približava jedna lampa, bio je to Franjo Pandža Krlaš. Franjo je tada bio nadzornik. Prišao je k meni i pito me: "Je l' ti bilo što, jesi li se pripao?" Odgovorio sam, da nisam. To je bilo također u jami Titovo okno. Na tom mjestu, poslije kada sam otišao u mirovinu poginuo je rudar Šaćir Mahinić. To mi je pričao rudar Ivan Karačić Šudur iz Ladine. Priča Šudur: "Jure je tu radio 18 godina i nije mu ni nokat s prsta falio a vidi Šaćir poginu..." Jure se sjeća da je tu na tom mjestu, jedan rudar izgubio nogu još dok je on radio u jami. Bilo je to na prvoj smjeni a ja sam taj dan radio drugu smjenu. Tako se namistilo, sritno po mene nesritno po Šaćira...

Do penzije sam kupio i drugi komad zemlje, doli na Humcu, i drugu kuću napravio, bila je bliže rudniku. Danas su na Humcu četeri kuće moji sinova, neka ji doli, nji je rudnik podojio, pa iako ga više nema, njima je tu lipo. Bilo je teško svaki dan dva sata tamo - dva sata vamo. I po zvizdanu i kiši. Pođeš s Rudnika - proliće, dođeš u planinu - snig, bura i studen. Znači tri sam kuće napravio. Sve iz rudnika. Mlad sam, s pedeset i jednu umirovljen, dobre su beneficije u rudara bile. Nisam se potrošio, kako neki misle, da rudari iđu u mirovinu skoro ko invalidi. Meni je težak poso veselje. Ja sam do devedesetih oro plugom i konjem po Bašića Guvnu. Ništa je to meni bilo, tabanati kraćim ali težim putom, priko Planinice, gdje se put strmo obara sve do Orlaca Rudnika, ili priko Podružja. Nikada nije došao kući, a da djeci nešto ne bi ponio, slatkiše, sezonsko voće, sve čega na selu nije bilo, bez obzira kakvoje vrijeme, rekao mi je njegov sin Dragan poslije, op.a.) Tako je bilo sve dok rudarski auto nije počeo voziti radnike na Gorance, a kasnije je uveden i gradski autobus. To se odnosi za Gorance, dok je na Rašku Goru prvi gradski minibus krenuo tek 1988. godine... a rudnik davno krepo!'' Napominje Jure i da su rudari, željezničari i drugi koji su radili u Mostaru sa Goranaca, Raške Gore, Bogodola, naseljavali u prigradska mostarska naselja: Cim, Iliće, Orlac... Zapravo, prvo bi oni sami tamo živjeli da bi kasnije dovodili i obitelj, ali se više niko nije vraćao na selo. Jure ima gadnih problema sa okom i kostoboljom, ali taj do prije pol godine nije sjedio; svaki je dan prelazio do pet kilometara čuvajući ovce, a danas to više ne može. Bolest je bila jača, danas mu je potreban svaki dan liječnička njega i tako da jedva do pred kuću iziđe. Jure se teško miri sa time. Imao je operacija oka, operaciju na nozi, a Dragica? Ta starica od 85 godina nema potrebe za liječničkom pomoći, niti je kad imala liječnički karton! Nije joj trebao, jer tako se namistilo...

Jedna komična situacija vezala je tri generacije Vidovića u nesvakidašnjem poduhvatu; naime, kako je Jurin ćaća zvani Dida rano ostao bez prve žene, a kako je njegova kćer ''curom'' rodila glasovitog Ćibu, unuka mu, a taj bio prispio za ženidbe, što mu nikada nije pošlo za rukom, a kako se i njegov sin iz drugog braka Ilija bio zamomčio, sva trojica su trebali - ženu. Jedinstven je to slučaj na cijelom kraju bio, da su otac, sin i unuk zajedno išli na ''sila'', svak po svojoj dobi ženu tražiti! No, imali su samo jednog konja, a zajebano je brda radi sijela i derneka gaziti. Pa bi najbolje prolazio onaj koji bi konja poveo. Kasnije su postigli međugeneracijski dogovor, da idu na ista sijela. Kako zbog žena, tako i radi - konja!

Pucanje vune

Pokojni Dida bio je poznat na cijelom kraju po "pucanju vune", tj. usitnjavanju vune sa određenim predmetom-alatkom, kako bi se vuna mogla dalje koristila za obradu... Kod Dide u kuću ljudi bi znali dogoniti vunu na pucanje iz više zaselaga Goranačke visoravni. Dida je znao danima "pucati" vunu, a neki bi ljudi znali čekati po dva dana na red, kako se ne bi vraćali ponovno jer su dolazili izdaleka. Didin pribor ili "alatka" sa kojim je "pucao" vunu nalazi se u samostanskoj Riznici - muzeju u franjevaca u Širokom Brijegu Široki Brijeg, tamo ga je odnio fra Dinko Maslać, tadašnji goranački župnik. Osim onog nadvrataka sa srednjovjekovne crkve i kaleža iz Raške Gore, o čemu sam detaljno pisao, te, evo i Didova alata, u tom se muzeju nalaze i fratarske haljine iz obližnjih Sovića, što su ih koristili bi braća franjevci, fra Ilija i fra Jerko Marojević Glibić, za vrijeme posjeta rodnom kraju, govoreći mise u Sovićima i na Planinici. Fra Dinko je iz obiteljske kuće Glibića iz Sovića odnio stare haljine a u zamjenu donio im je novo fratarsko odijelo... Još mi je Jure ispričao i za ovdje često drvo tilovinu, narod ga zove zanovijet, nisko je to drvo, kaže, više rastinje vego li drvo, ali nema boljega za ogrijev i za - hajvan. Ništa ne jamči tako kvalitetno meso kao to drvo. Zato se sve s Goranačkog platoa u Mostaru čeka i odmah rasproda, ljudi to znaju. Tilovina je izvrsna i za pčelu i med, a napose je visokoenergetsko loživo, i kovači su od njega vazda pravili drveni ugalja. Znam to, to su mi i drugdje govorili, a ima tragova da su tu istu tilovinu koristile i civilizacije puno starije od naše.

Taman se pođoh pozdraviti s Jurom, pa uhvatiti za dana vidjeti Jezerac, no, on se sjeti još jednog događaja kojega će pamtiti dok je živ, isto pod motom "kad se namisti": "Pošao sa Bašića Guvna na treću smjenu u rudnik. Natovario sam konja i krenuo preko Planinice, bilo je to pridveče. Tim putom sam inače često išo sa konjem, bilo iz Orlaca ili u Orlac. U Orlacu sam imao štalu za konja. Kad siđen s Bašića Guvna, konja ću zatvoriti u štalu a ja ću na posao u 10 sati naveče. Sjećam se, toga sam konja kupio u Gnojnicama, ispod Mostara u Krtalića. Kada sam pošo bilo je jugo, tj. donja 'ava'. Puhao je studeni vitar. Tako je bilo ladno da je čovik mora puhat u ruke. Išo sam tako sve dok sam prošao Seline, a kad bijaše uz Paratak prema Čvorinim kućama, osjetio sam da je vitar promijenio pravac, oburilo je i okrenilo na gornju 'avu'. Od Čvorinih kuća izlazi se na ravnu Planinicu. Cio put me prati kiša. Pomisli, bura ne čini ništa jer je zemlja kopna. Kada sam bio kod Čvorinih kuća, vodeći konja za sobom, kad odjednom puče grom. Puklo je tako da je konj od straha poskočio. Nastavljam put dalje iznad ograda prema Kućetinama, odakle se vidi Mostar. Kada sam bio pored Kućetina poče da snijeg puši, tako je padao jače i jače da se sve ledi... U jednom trenutku vjetar mi slomi kišobran, ništa mi drugo nije preostalo već da uzmem 'mutap' sa konja i da se malo umotam. Mutap na konju se već počeo kočiti, al mi je ipak dao ruke... Kada sam oborio niz Ravne strane, i već vidim svoju kuću u Orlacu, a oluja je bivala sve manja i manja. Kada sam sišao u pola Ravnih strana, snijeg više nije padao nego samo kiša rominjala. Kada sam došo kući na Humac, u Orlac, ja i konj bili smo mokri ko 'čep'. Odmah sam konja rastovario i zatvorio u štalu, a ja čim sam se u kući presvukao i naložio vatru. Poslije toga sam otišo na treću smjenu. A, da sam u nekom slučaju tada pošo k brdu, tj. iz Orlaca preko Planinice na Bašića Guvno, mećava bi me zamela.

Ovo sam ispričo sada pokojnom Juri Lasića. Jure Lasić je znao šta je Planinica, jer je tamo često odlazio u svoju kuću u Selinama i obrađivao zemlju. Jure Lasić mi je ispričao da se i on zatekao u sličnoj situaciji, ali kaže, jest da ga je zatekla oluja na Planinici ali nije toliko mrzlo kao kada sam ja išao. Kada je bio pored Čovorinih kuća, iđući iz pravca Orlaca, vjetar mu slomio kišobran. Predomislio se, ušo u prvi 'vrto', gdje su ljudi stavljali staru odjeću kao strašilo za ptice. Uzeo je to jedno 'strašilo' i pokrio se njime. Tako je na jedvite muke došao kući u Seline. Eto, tako se namistilo... Vidiš, u Mostarskom rudniku poginulo je dvades i šes rudara, što od plina a što od vatre. Mnogi su poginuli iz nehata, iz nepažnje. Austrijski inžinjeri su projektirali mostarski rudnik. Prije zaposjedanja ovih krajeva ispitivali su naše terene, gdje se šta nalazi i u karte umećali, ako bi kad do rata došlo. Istraživali su sva rudna bogastva i sve su znali. I danas oni imaju u arhivima naše bogastvo. Danas Amerikanci rade ispitivanja, tako što satelitom mogu vidjeti šta je u zemlji, čuh negdje, do sedamdeset metara. A, to je naopako, ne smije tehnologija tako rušit raspored stvari na planeti. Jer će se sve propuntat i sve će se naopako namistit..."

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje