Priče iz Hercegovine: Goranački korijeni slave

...golemi trud, prvotno u nakani istraživanja korijena svojega prezimena, ali kako je sve i među ljudima, kao i u prirodi povezano, došao je do puno zaključaka i spoznaja o međusobnim utjecajima ljudi i prezimena ovdje, koji su se stoljećima stakali i rastakali, i doista je uradio vrijedan i tragačima za sličnim temama ovdje vrlo dragocjen posao.

Onaj Stanko koji je pokapao malo dijete i naišao na antički sarkofag zapravo je njegov predak, jer Stojkići su ovdje vrlo zastupljeno prezime, kao i Knezović, ali potonji su nastali od prvih, i istražujući rodoslov, Viktor je spoznao da je Stanko njegov predak, te da je sahranjivao malog sina Ivana. U korijenu prezimena Knezović svakako je nešto plemićko i autor je i to istražio koliko je bilo moguće.

Aleksina Anka

No, u knjizi se bavio i drugim stvarima, koje su mu se očito same po sebi nametnule te tako pružio novi izvor starih priča i teško je izdvojiti neke po važnosti, ali zanimljiv je i podatak da je puno poznatih ljudi, primjerice sportaša, podrijetlom ili rođenjem baš odavde, s Goranaca. Ili su tu bili rođeni pa se otisnuli u svijet, ili su im korijeni baš iz nekog od ovih zaselaka. Dok nisam pročitao Stojkićevu knjigu, nisam ni znao da je i Aleksa Šantić lozom odavde, njegov djed Petar Šimić živio je ovdje u Bogodolu, a nakon njega brojni su se Šantići spuštali u Mostar, gdje su se bavili trgovinom, a jedino se mali Aleksa dao u pisanje i vjerojatno je najslavniji čovjek koji se zametnuo među ovim gorama. Šantići su došli u naselje Brankovac valjda posljednje godine osamnaestog stoljeća. Mladi Aleksa je slabo pratio ritam obiteljskog posla, gluhario je gradom i primjećivao lijepe žene. Te je zapazio i onako se pjesnički i smrtno zaljubio u Anku Tomlinović, kćer fotografa kuferaša, koji je u Aleksino susjedstvo stigao iz Hrvatske, i bome ni Anka ne ostade ravnodušna, pa je frštala ljubav ovječena stihovima po mostarskim ružičnjacima, no tvrdi gorštaci Šantići ne dadoše Aleksi oženiti Anku. Do smrti im to oprostio nije i proveo je život tako kako ga je proveo...

Najslavniji sportaš korijenima odavde vjerojatno je Franjo Vladić, neraskidiva alka trija BMW, premda se rodio u Mostaru, 1950. Otac mu je bio rudar, a mali Franjo, nadimkom Kulje, prodavao je mlijeko, svako jutro ostavljajući boce pored vrata Mostaraca. To ga je ometalo da se odmah ozbiljnije posveti nogometu, jer bio je zamijećen, ali ga nije mogao smatrati mogućim pozivom, mlijeko je bilo najvažnije, pa su mnogi njegovi potonji suigrači pomagali njemu da podijeli mlijeko što ranije, kako bi se mogao priključiti treningu. Sve ostalo je povijest štrkljastog dilera lopti s očima, pa i podatak da je zaigrao na Wembleyu i Gordonu Banksu zabio gol i, dok ga je grlio Duško Bajević, Kulje mu je rekao: "Joj, Dule, moreš mislit koliko je sad Stampi sretan!" Kulji je bilo važnije to što će njegov obožavatelj i mostarski lero Stampi biti sretan nego sva Jugoslavija koja je skočila na noge u tom trenu ili Miljan Miljanić!

Dobrih nogometaša odavde je uvijek bilo, legendarni Franjo Džidić odavde je, na njegovim rudarskim plećima rastao je nogometni gigant Velež, starinom odavde je i Mirko Hrgović, nekadašnji nogometni reprezentativac BiH, igrao je i za Hajduk i za Dinamo, a ostalo je zapisano kako je njegov davni predak 1696. godine iselio u Sinjsku krajinu i Mirkov brat Andija, unatoč Mirkovoj slavi, ipak će ostati upamćeniji, jer pobijedio je "alku", a to se u Sinju ne smije zaboraviti. Priču o sportskoj obitelji zaokružuje njihova sestra, sjajna rukometašica i reprezentativka Hrvatske. Sergej Krešić, igrač Hajduka i trener mu, kao i nekih europskih klubova, među prvim je sportašima poniklim ovdje, njegovo je podrijetlo s Planinice.

Nedavno je i Meša Baždarević objavio popis kandidata za rujanske kvalifikacijske mečeve reprezentacije BiH i prvi put će se dva goranačka momka naći u prilici biti cimerima u državnoj repki i možda zaigrati zajedno: Toni Šunjić i Marin Aničić; sve to negdje po svijetu igra, kako su igrali i Predrag Jurić i mnogi drugi. I Boris Pandža odigrao je mnoge velike utakmice za  izbornu vrstu BiH, i on je dugo negdje vani. Tu je i masa rukometaša, tenisača i vrhunskih rukometašica, mnogi među njima nastupali su za neku od izbornih vrsta BiH i Hrvatske i danas, najglasovitija rukometašica odavde svakako je bila Zdenka Vidović, koja će udajom postati Prskalo, a igrala je za mostarsku Lokomotivu, beogradski Radnički i reprezentaciju Jugoslavije. Kad čovjek vidi tu demografsku pustoš nad Mostarom, a pod Čabuljom, mora biti svjestan da je tridesetih godina prošlog stoljeća u ovoj župi živjelo više od tri tisuće ljudi! Ta je genetska energija morala nekada i negdje "ispaliti".

Danas se u ovom kraju razvijaju konjički i biciklistički sport. Odlične rezultate postižu ovi klubovi, utemeljeni u Mostaru, ali ovdje zaživjeli i uživaju veliki regionalni ugled. Na dan mog boravka, u nedjelju predvečer, na Gorancima je bila velika konjička fešta: okončala je Treća memorijalna utrka "Ante Tomić Fric i Miroslav Krešić Mićo", koju je organizirao ovaj konjički klub, s dvanaest trkaćih konja, utemeljen 2008. godine. Njihove staje su svakodnevno na raspolaganju svima koji žele vidjeti kako se radi s konjima i brine o njima. Održane su utrke na 20 i 40 kilometara, a sudjelovali su svi konjički klubovi u državi. Prva utrka konja održana je 2010. godine, a 2012. je održan Kup BiH Endorance. Prvi memorijalni endorance "Ante Tomić Fric i Miroslav Krešić Mićo" održan je 2013. Najavljeno je kako će klub nastaviti s aktivnostima u budućnosti. Događaj je privukao mnogo posjetitelja i natjecatelja, najavljuju iz kluba, no, meni se, dok sam promatrao svu tu strku koja se polako u vrelo predvečerje povlačila s Goranaca, pred očima stvorila slika koju sam u rano ljeto vidio na Planinici: kućica na osami, kamena je i oko nje more je kamena, nešto alatki obješenih o zid, kao nekakav muzej. Tu mora živjeti netko poseban, posve poseban, pomislio sam tada. I živio je: tu je u osami umro Miroslav Krešić Mićo, pozvan prerano na nebo, bio je tih i miran mlad čovjek koji je volio osamu i konje, baš kao i njegov prijatelj Fric; bili su to posebni ljudi, toliko posebni da im se zavičaj evo ovako odužuje i njihova imena su nakon nedavnih smrti obišla svijet, jer dovoljno je spomenuti konje i Gorance, pa će se svi sjetiti tih imena. Lijepo od Gorančana. Smisao i značenje riječi endorance zapravo ne razumijem, kao ni ovaj sport, nije ni važno, ali nisam znao da se u nas jašu i tako iscrpljujuće trke, i za konje i za jahače.

Iz dnevnika biciklista

Nema dana kada ovdje nećete naići na kolonu šutljivih biciklista koji nestaju u jari pod planinom i mnogi od njih vode svoje dnevnike nastale na ovim nesvakidašnjim stazama. Lijepo opisuju ovaj kraj, te izdvajam jedan, napisan pred tri godine, rukom Tonija Zorića i ilustriran sjajnim fotografijama Zorana Prskala: "Na samom smo pragu ljeta, dok velike vrućine tope asfalt grada, bježimo u planine, tražeći koliko- toliko niže temperature. Ovaj vikend, za razliku od prethodnog gdje smo sa vozilima prevalili skoro 400 km, vodimo vas ne tako daleko. Na samo 13 km od grada, i cca 700 mnv, nalazi se mjesto koje odiše prirodnim ljepotama, čistim zrakom i bujnom vegetacijom. Sigurno već nagađate gdje vas vodimo?! Goranci, područje koje bi, vjerovatno da je više sluha vlastodržaca, slobodno moglo biti proglašeno parkom prirode, mjesto koje pogoduje brojnim i raznolikim biljnim i životinjskim vrstama. Prostire se na površini od 100 km četvornih, smješteno pod dno planine Čabulje i na nadmorskoj visino od 776 m. Omiljeno vikend-okupljalište brojnih Mostaraca, koji pohode ovo mjesto s obiteljima i djecom, da odmore dušu i tijelo od urbanog načina života. U posljednje vrijeme dosta toga je učinjeno na razvoju Goranaca kao turističke destinacije, a posebna pozornost se pridodaje na razvoj etno-načina života. Dobar dio posla su napravile i udruge (Eko, Konjanici i Biciklisti), svaka dajući svoj prilog razvoju ovog područja. Biciklističke rute kroz Gorance bit će pravi izazov poklonicima biciklističkog turizma i ljubiteljima prirode, ali i obiteljima sa djecom, ljubiteljima tradicijske arhitekture, jer ovdje se za svakoga može naći ponešto. Nedjelja jutro 8 sati, mostarska kotlina je već lagano plamtjela. Živa na termometru je doticala brojku 30 i već sama pomisao na ustajanje iz kreveta i na dodatni napor, kao pedalanje, zadavala mi je glavobolju. Postoji u čovjeku nešto iznutra što ga tjera, ne dozvoljava ti da odustaneš. Lagano se pakujem, provjeravam opremu i pravac mjesto sastanka caffe Energy. Ekipa je već tu, kavica se ispija, lagano se budimo. Pravo osvježenje bio je mladi dečko Ivan Cvitković, vedri i vječno nasmijani šesnaestogodišnjak. Iskren da budem, u početku sam bio sumnjičav da će uspjeti da odvozi s nama cijelu dionicu, ali momak je pobio sve moje sumnje, štoviše, zaprepastio nas je koliko se samo snage i upornosti krilo u tom dječaku. Pravi primjer sportaša svim njegovim vršnjacima. A ja sam mu već u glavi bio organizirao povratak nazad sa pola puta iz Bogodola. Svaka čast, Ivane! Kolega Mario je došao da nas isprati to jutro, pozdravljamo se sa njim, pakovanje i pravac Goranci. Na dionici puta od Mostara do Goranaca uočili smo vreću s otpacima nasred ceste, kao namjerno, u inat, Eko-udruzi Vilino polje, koja je postavila 2 velika bilborda, na kojima je slika pojedinaca kako iz vozila bacaju otpatke kroz prozor vozila, te ih se tim putem moli da to ne čine. Naprosto da se zgroziš, ne znam kako nazvati te ljude, za njih ne postoji naziv ni u jednom rječniku normalne osobe. Vrlo brzo kolima prelazimo dionicu od 13 km i parkiramo se pred konobu Goranci, odakle počinje naša današnja avantura. Ono što nas je dodatno obradovalo je niža temperatura i lagani vjetrić koji je pirkao. Prva dionica puta prema Bogodolu je asfaltna dionica s jako malim ili nikakvim visinskim razlikama. Dionica koja nam je došla kao svojevrsno zagrijavanje prije uspona. Dolaskom pred planinarski dom na Bogodolu, pravimo kraću pauzu i tada počinje uspon prema Ladini, također asfaltnom dionicom. Nakon par kilometara, dolazimo na raskrižje, odvajanje Blidinje i Vanjača. Tu na opće oduševljenje silazimo sa asfalta i tada počinje sva čar brdskog biciklizma. Što bi rekao kolega Boris, ovaj 'Ghost' kao da živne kad siđe sa asfalta. Uspon prema Vanjači nije bio previše zahtjevan, a pogled koji je pucao poslije svake serpentine na koju bismo se popeli, tjerao nas je da se što brže penjemo, da vidimo šta se krije iza iduće serpentine. Goranci kao na dlanu, u daljini se nadzire Široki Brijeg, pogled na Čabulju, Čvrsnicu, Veliku Vlajnu oduzima dah. Priroda i zelenilo oko nas. Čovjek se naprosto osjeti živim, duše punim plućima. Ono što je bitno napomenuti, je da su na ovoj turi snimani prvi kadrovi projekta HercegovinaBike. Na 14. kilometru dolazimo na plato i do kuće Vlade Čuljka. U tom trenutku pred nas u znak dobrodošlice iziđoše dva šarplaninca, uistinu, dva najveća psa koja sam vidio u životu, da sam prvi mah sam pomislio da ide medvjed. Upoznavanje je bilo sa maksimalnom dozom opreza, ali nakon par minuta bili smo pravi prijatelji. Trenutke s tim psima morali smo ovjekovječiti, ali nažalost, dok je došao red na mene, psima smo dosadili i povukli su se prema kući. Nakon kraće pauze nastavljamo prema vrhu, svega par kilometara nas dijeli od željene destinacije. Na vrhu prizor koji je vrijedio svake prolivene kapi znoja. Sa vrha litice koja ulijeva strah u kosti, pogled na Drežnicu i Prenj ostavljao nas je u nevjerici. Kako je moguće da nitko do nas nije znao da se svega par kilometara od nas krije nešto ovako lijepo. Tu pravimo dužu pauzu. Valjalo je memorirati i uslikati svaki prizor koji nam je bio ponuđen.

Putem natrag ne vraćamo se istim kojim smo došli, odvajamo se prema Vrdima i zalazimo na teren koji nam je bio nepoznat. Ostajemo zapanjeni ljepotom prirode i zelenilom koje nam je ovaj kamenjar nudio. Ruševine starih kuća i kamenih ograda vrtova i njiva daju jasnu sliku sela i života ljudi koji su nekada davno ovdje živjeli. Stari putevi kojima su se ranije ljudi svakodnevno kretali, zarasli su travu i raznim vrstama prelijepog cvijeća i bilja. Prelijep prizor za ljudsko oko. Uskoro ugledasmo Gorance u podnožju, do kojih nas je dijelio samo spust po serpentinama. Prerano smo se obradovali, ispostavilo se da je spust bio teži nego cijeli uspon do sada. Kretanje po rastresitom kamenjaru zahtijevalo je maksimalni oprez. Neki su se odlučili spustiti pješke gurajući bicikl pored sebe, što se na kraju ispostavilo kao pametan izbor. Par smjelijih koji su se zaputili biciklima uskoro su završili na leđima, a ni šteta na biciklima nije izostala, 2 slomljena mjenjača i kvar jednog zadnjeg amortizera koji je ispustio ulje govore o zahtjevnosti spusta. Nakon spusta sišli smo u selo gdje smo napunili zalihe vode i uputili se natrag prema mjestu odakle smo krenuli, konoba Goranci. Preporuka svima koji budu vozili ovu rutu jeste da se vrate istim putem, da ne rade kružnu turu i okušaju se u spustu. No ako izuzmemo teški spust, tura Vranjača je bila definitivno pun pogodak. Vrijedilo je vidjeti i upoznati svu ljepotu Goranaca i hercegovačkog kraja. Vožnja koja će se još dugo pamtiti i prepričavati. A ipak ovo je samo prva od tura po Gorancima koje namjeravamo da vozimo, a Goranci doista imaju dosta toga ponuditi. S velikim nestrpljenjem iščekujemo sljedeću vožnju."

Ništa pobjeći neće

Tko zna koliko je tura otada napravio ovaj simpatični dvojac, ja s njima ni s konjanicima ne mogu, eto se ne uspeh ni na Čvrsnicu zbog ovih vrelina, neka mene na sigurnom, nigdje ništa neće pobjeći, sve svoje vrijeme iščekuje. Tako su govorili i Fric i Mićo...

Dragan Marijanovć/oslobođenje