Priče iz Hercegovine: Fortica trune u zaboravu

Zapravo, koncem 19. stoljeća ovo će brdo postati strateški zanimljivo od kada je nova okupatorska austrougarska vojska izgradila na njemu utvrdu Forticu i još neke uzduž ovih istočnih kamenitih padina nad gradom, a ime je dobila po talijanskoj riječi fortezze, znači utvrda, a otada se i to brdo od šestotinjak metara strmoglave visine jednako tako zove.

Fortica je služila austrijskoj vojsci kao vojarna, skladište i katkada zatvor, ali njezin strateški položaj nikada nije došao u poziciju biti iskorišten, pa ni u ratovima koji su uslijedili, ali svakako je Fortica imala prevažnu ulogu u posljednjem među bratoubilačkim ratovima, kada su ga zaposjeli rezervisti bivše JNA a onda se na nj uselili pripadnici srpske vojske, koji su uklonjeni i potisnuti istočnije i sjevernije, nakon oslobodilačkih akcija tada savezničkih hrvatskih i bošnjačkih postrojba, u rano ljeto 1992. godine. Kasnije, kada će i njihove vojske zaratiti, Fortica je bila strateška uzdanica Armiji BiH.

Smilje i bosilje

Između dva spomenuta rata, utvrda je postupno propadala. Danas je već posve oronula. Ružna i mistična, nalazi se usred ničega, ondje gdje su i bure i žege gotovo brutalne i pogubne. Čovjek ovamo rijetko bez razloga zalazi. Najčešće su to tragači za davno obrađenim kamenom upotrebljivim za gradnju nekog drugog objekta i to razvaljivanje je vidljivo već desetak godina svuda po kamenitim pustarama po kojima su rasuti vojni ili privatni a napušteni kameni objekti, te tragači za ''grubom'', crvenom pržinom iznimno cijenjenoj za nanošenje gruboga izolacijskoga sloja na fasade. Ovuda je posvuda ima i odsvud ju se izvlači, a narod u dolinama to skupo plaća. Pune su je vododerine Fortice i pržiništa pod plitkom travom ili naslagama sitnijega stijenja ili krupnoga šljunka, i milenijima se ta zemlja nakuplja ovuda, nošena bujicama sa visokih kota. Pijesak je tek dokazom da su istinite teorije o moru koje je nekada davno bilo nad našim glavama, a vrhovi Veleža, Prenja, Čvrsnice i Čabulje bili otoci, prepuni nestale flore i faune. Uostalom, ovuda naći fosilni ostatak morskoga života nije nikakav problem.

No, prije izgradnje utvrde, doduše dosta ispod, na donjim padinama Fortice, pred kraj osmanske okupacije, Srpska pravoslavna crkva izgradila je Staru pravoslavnu crkvu 1834, a katolici su uskoro dobili dopuštenje graditi biskupski dvor u Bogodolu, podalje od srca čaršije i srca turske uprave, ali ipak dovoljno blizu da otpočne obnova i vjerskoga života, premda su pravoslavni još od 1777. godine u Mostaru imali sjedište svojega mitropolita, no s katolicima je tada bilo nešto teže.

Na Forticu se kroz posljednjih pedesetak godina često pošumljavalo, u paničnoj potrebi da se oko grada stiješnjenog pod korijenima planina i po pećinama nad Neretvom formira vjetrozaštitni pojas, ali novi rat i novi odnosi i nebriga spram prirode zaustavili su plan kojega je svojedobno razradio i djelomice realizirao rahmetli Osman Pirija. Požari su od rata više puta poharali Forticu, a pošumljavanja su doista rijetka. Nedavno su volonteri, njih više od petsto, ovuda u samo jednom danu zasadilo je preko dvije tisuće sadnica crnog bora, lavande, munike, divljeg šipka te drugog bilja, što je za svaku pohvalu, a vidim da su sadnice preživjele prvu zimu i da će crni bor sigurno opstati jer ga ima i uokolo ove kamene ruine uvrh brda, gdje su postavljeni i odašiljači i predajnici za komunikacijsku potporu čudima današnje tehnologije. Ovu akciju financirao je parlament Republike Turske i amo je došlo raditi trideset parlamentaraca. Njihovih, naši za ovo nisu niti čuli!

No, vjetrovi i žege Fortice nisu spriječili mirisno bilje da puže među stijenjem, te je ''smilja i bosilja'' kao u pjesmi, divljega šipoka i šipurka također, i s jeseni se amo redovito upućuju berači ljekovitoga bilja, a otkup je zajamčen i cijene su jako, jako pristojne.

Forticu pohode i planinari, premda je to kratka i naporna ruta, jer lijep je pogled na grad i na onostrana brda, rijeku po sredini i svaku gradsku ulici koja odnekud izvire i u sutone uvire dalje od pogleda. Za ljetnih noćiju amo dolaze i stariji Mostarci, uživati u dašku vjetra koji hladi kamen pečen na suncu, a postala je važna i biciklistima, osobito onima koji vole ekstremno teške staze i zaista je strašno kuda ovi momci i cure voze, sve je na nekakvom rubu, ali srećom nije bilo kobnih padova i na Fortici je lokalni klub organizirao jedno prvenstvo ekstremnoga biciklizma i tako se našao još jedan razlog i povod za ulaganje u opći i posebno u sportski turizam. Ma, samo naglas razmišljam. Vlastima pak hvala što su makar markirali staze i bogaze, pa da ljudi ne lutaju.

Kamene poruke

Visoka zapadna padina Fortice već dugo služi i kao medij. Baš tako! Prva poruka u golemim kamenim slovima poslana je Franji Josipu i njegovoj carevini, u zahvalu za sve što je u Mostaru i okolo njega napravila prvih godina dolaska, a onda je dugo vremena nestalo ikakvih poruka i klanjanja carevima i vođama, a sedamdesetih godina jedna odvažna ekipa mladeži iz mostarskoga naselja Carina krenula je gore i dugo se pržila na suncu, slažući golemo kamenje u slova veličine 8x10 metara, i jednoga jutra nad gradom je osvanulo "Tito, volimo te". Kamenom je bila narisana i štafeta mladosti, ali umrije čovjek, no svejedno je još neko vrijeme tu stajala poruka o neizrecivoj ljubavi prema njemu, a dvadesetak godina za njim umrla je i država kojom je upravljao, pa je ukonjeno i njegovo ime, ali ostalo je ono Volimo te, pa je dodano BiH i napisano je "BiH, volimo te" a ispod je napravljen kameni crtež Staroga mosta, pa se i dalje s Fortice bijele kamene poruke pojačane vapnom.

A ako nekom možda nije jasno u kakvu je zemlju zabasao, brojnim turističkim vodičima preporučam da turistima podignu poglede na Forticu i znat ćemo kakvo nam je trenutačno stanje i uređenje, a dragibog zna hoće li se i kada možda opet po Fortici preslagati stijenje! Kad malo bolje promislim, cijela mi se ova naša zemlja načas učini kao Fortica: nekada moćna utvrda, danas ruina koju razvlače lopovi. Lopovu je teško raditi, ali povući će kamen od tristo kila! Tako mislim dok promatram skupinu radoznalih mladića i cura, po naglasku vidim da su Krajišnici. Upisali su studije ovdje, pa obilaze oko grada. Meho je majstor fotografije, pa mu hvala na ustupljenim snimkama.

Svakako preporučam ovo zanimljivo brdo za obilazak, s kamerom svakako, uostalom, Praznik je rada, pa, kao nitko ništa i ne radi, ajmo barem u brdo, ispuhati se!

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje