Priče iz Hercegovine: Drago s numere osamles

Dio njih provest će ga ovdje, ponajprije preostala sovićka starež koja zime u gradu provodi u nadi da će dočekati sljedeće proljeće i opet se uspeti u selo svojih uspomena. I najmlađi vole dolaziti ljeti, osobito što im je lako otići kad god požele! U međuvremenu su im na raspolaganju ogromna prostranstva, konji i prizori kakve druga djeca samo sanjati mogu.

Nekada je u ovo doba godine otpočinjala kosidba i prostranstvom bi se čula jeka otkivanja kosa i rezak zvuk kojim su oštre kose rezale tvrdu planinsku travu, a sunce ih pretvaralo u zlaćane otkose. Sve je mirisalo, odsvuda se čula pjesma. Sad se kosi samo po potrebi, ako netko tko uzgaja konje, a po Gorancima je puno takvih, ako netko ima farmu krava, a i takvih ima, još se dade naići i na poveće stado ovaca ili koza, pa netko vrijedan i tehnički opremljen, može još štogod iskoristiti od tih izdašnih livada.

34 numere

Golemi su sovićki posjedi i sežu odavde do Bila na zapadu, gdje je glavnina njihove zemlje. Jedan od onih koji se stalno amo uspinje je Drago Marić, rođen je tu, njeguje ono što može, a okućnicu može, no ponajprije njeguje prastaru kamenu kuću, prekrivenu slamom. Posebna je to kuća, u odličnu stanju za takve ili slične na koje posvud po planinama i potplaninjima nailazim, sve su počele propadati otkada više ničemu ne služe, neki su ih vlasnici obnovili čisto radi uspomena, i na takve sam nailazio, no, Drago ovu čuva, kako i neće: Ovo su moji Marići sagradili sredinom osamlestog stolića, i otada je uzgor, a u njoj se ražalo i živilo sve dok se nije evo ova kuća, pred kojom sidimo napravila!

Zapravo je stara kuća u dvorištu nove, dvorište je prostrano i iz njega puca pogled na vrt i golemo livadsko prostranstvo u smjeru groblja i dalje, sve do ruba grabovih šumica. ''Sto duluma zemlje, sve se to nekad radilo, a danas nit ko radi, nit kome triba. Ja usadim malo u vrt, štogoć pokosim više da ne smeta vego što mi triba, i - gotovo. Kako ja - tako i drugi. Ne kosi niko, nikom ni ne triba, svi smo odselili, a i ja sam doli davno napravio kuću, u Cimu, pa je ova što je ovdi nova zapravo stara, doli je nova, a i nju sam davno podigo, eto...''

Drago je razgovorljiva ljudina. Nasmijan i vedar; kuća se ne doima poraznom, dapače se čini da je netko stalno u njoj, odiše prostranošću, bjelinom i čistoćom, iz nje stalno izlazi njegova kćer, radi, razvlači prostirke po obližnjim žicama i zrači ih, očito je u velikom predsezonskom spremanju, jer ljeto će ju činiti više punom nego praznom, i Drago će uvijek biti ovako nasmiješen. Rođen je trideset devete, puno toga se sjeća. Zapravo svega što je proživio, a pamti i ono što su mu drugi pričali, kako su oni živjeli. U pojati je sve gotovo kao nekada. Drago pazi na to: tu je ognjište, posuđe, verige, pribor za rad u polju - muzej.

Na njoj je davno zarđali kućni broj - 18. Primijetio sam da su i na većini drugih starih kuća sačuvani nekadašnji brojevi. Očito su ovi uvezivani nakon Drugog svjetskog rata, jer don Marinko Ivanković je istraživao tu temu i rezultate objavio u simpatičnoj knjizi posvećenoj njegovim rodnim Sovićima, "Sovićka priča", pa na kućnih temu brojeva zbori: "Sovići su do 1849. pripadali župi Mostar koja je imala svoje sjedište u Mostarskom Gradcu jer turske vlasti nisu dozvoljavale gradnju crkve ni postojanje sjedišta župe u samom Mostaru. Mostarska župa je podijeljena 1849. na župu Mostar i župu Mostarski Gradac. Sovići su od 1849. do 1871. pripadali župi koja je imala sjedište u gradu Mostaru, a Goranci su ostali u župi Mostarski Gradac. Kad je osnovana župa u Gorancima 1871. Goranci i Sovići su se ponovo našli u istoj župi. U maticama krštenih i umrlih župe Goranci koje se vode od osnutka župe 1871., od 1894. počinju se upisivati i brojevi kuća iz kojih je krštenik ili pokojnik koji se upisuje. Da li su te 1894. kućni brojevi postavljeni i da li su to prvi kućni brojevi meni nije poznato. Kućni brojevi su upisivani uz sami rub i kad su matice radi stalnog korištenja morale biti ponovno uvezivane, brojevi su u više navrata prekriveni uvezom, ali nisu uvijek ni upisivani. Kućni brojevi Sovića nisu ni počinjali u Sovićima nego u Cimu (Još jedna potvrda koliko su ovi seljani oduvijek bili upućeni na tu zapadnu mostarsku četvrt; op. D.M.), tako da je u Sovićima prvi kućni broj bio 40. Da li je Međijak (Toponim koji je nekakva zamišljena granica Sovića sa Cimom; op. D.M.) tada postojao ili je kasnije sagrađen ne znam, ali nigdje nisam našao kućni broj 39. Kućni brojevi u Sovićima su bili od 40 do 59. (...)"

Drago misli da su ovi brojevi stavljani 1947. i bio je dijete kada su ih stavljali, sjeća se toga jer je u ovoj kući i oko nje uvijek bila gužva. Naime, njegov je otac Luka (1899. - 1985.) bio predsjednik Narodnog odbora ili nečega sličnog tada, kojemu je bila zadaća sakupljati od susjeda priloge za podjelu dobara, i u ovoj pojati, baš uz ovo ognjište sjedili su subotom članovi tog odbora i odlučivali koliko tko ima donijeti mlijeka, mesa, sira i što li se već tada imalo za prikupiti. Za kućni broj a18. kaže da je to osamnaesta kuća od spominjanog Međijaka - međe. Bile su, kaže, trideset i četiri numere, a onda sve manje i manje, evo dok nije spalo na samo jednu, onu Ljubinu! Stara kuća izrodila je mnoge Mariće; Drago je imao sedam braće i dvije sestre.

On obilazi i umrle - tu su na nedalekom groblju - i žive. Trojica su u Njemačkoj umrli. Jedan je tu u Cimu i jedan u Dubrovniku. Ova kuća zove i njih i njihove potomke, stara da ju gledaju i sjećaju se, a ova "srednje" nova da imaju gdje razmijeniti uspomene. Što Sovićani inače rado čine, te je njihova internetska stranica prepuna fotografskih informacija o tome. Još žene znaju zapjevati gangu, a neke bome i kuglu daleko dobaciti! Sve čatrnje su ovdje rimske, kaže moj vrli domaćin, i put je bio rimski (o njegovim dijelovima i smjeru dosta sam pisao do sada, dakle i kroz Soviće prolazi, a neke čatrnje ću ovdje morati potražiti, premda ih je bujna vegetacija uglavnom zaklonila, op.a.), i ovo pusto mjesto kroz povijest je bilo puno života, to je jasno.

Drago je radio u skladištu visočkog KTK-a u Mostaru i tu je umirovljen. Radio je na distribuciji HTZ opreme, a nekada je bilo puno radnika i potrebe za istom. Lijepo je Drago proveo svoj radni vijek, stvorio, što se ono kaže "i za dvojicu", a sada uživa u unucima i okružju koje ga je rodilo. Rudarsko je dijete, pokojni Ante je u njemu dugo radio kao i svi suseljani, no Luka Marić je ostao upamćen kao jedini rudar koji je jedanaest godina izdržao raditi stalno i samo treću smjenu! Nakon Drugog svjetskog rata rad u Odboru osigurao mu je nekakav poslić u općini, te je tako sačuvao zdravlje i još dugo poživio baveći se zemljoradnjom ovdje u Sovićima. Nije ni Dragi ništa u životu bilo teško, ali mu je teško padala bolest pokojne supruge; provela je u postelji dvadeset i dvije godine. "Bila je ko gorska vila", sjetno se sjeća svoje odabranice i majke svoje djece, koju je bolest skršila, rijetka, ona koja se rijetko uspinje na čist zrak, ali kada dođe odnosi čovjeka polako i neumitno, neka teža vrst multipla skleroze... Umrla je prije pet godina, a njegovi stari roditelji umrli su oboje u dvije godine, kako se često događa kada se ljudi za života srode i jedno bez drugoga dalje ne može živjeti.

Mlada žena koja radi u i oko kuće njegova je kćer Mirjana, posla je toliko da je osigurala još jednu radnicu za ovo veliko spremanje, a sin mu se zove Miro. Ova će kuća preko ljeta uglavnom biti puna, kao nekada. Drago je zapravo jako kasno, tek 1980. napustio Soviće, bio je najmlađi i oduvijek je tradicija tako nalagala najmlađemu - da ostane na ognjištu. No, otišao je tek kada je napravio kuću na Koravcu u Cimu, njegovao je roditelje do duboke starosti i u kasno proljeće ih obavezno izvodio ovdje, sve do jeseni. To im je produljilo život, kao i mnogima koji se ovdje upravo uspinju i dio kojih ću susresti, jer ima tu jakih priča. Drago je od njih slušao priče o Duvnjacima. Za to sam čuo i od drugih sugovornika, dolje u gradu.

Mokrilište

Priča je vezana za dugodesetljetne karavane, uglavnom konjske, kada bi neko dijete uvrh sela okrenutog prema goranačkoj ravni, uzviknulo: "Eto Duvnjaka!" Bile su to velike karavane ljudi što su se sporo za konjima vukli od duvanjskog kraja, rubovima podnožja Vrana, Čvrsnice i Čabulje, izbijali na goranačku visoravan i prije strmoglava spuštanja do puta uz Neretvu, odmarali baš ovdje u Sovićima, pod bujnim krošnjama ispred gostionice Jurišića - Marića, uz stari drum. Duvnjaci su išli do luke u Metkoviću, s tovarima sira, kajmaka, suhoga mesa i sličnih blagodeti svoga stočarskog kraja, e da bi s lučkim trgovcima to mijenjali za sol, maslinovo ulje, začine i slične namirnice koje oni nisu imali. Dolasci Duvnjaka bili su bučni pa bi se ponekoj sovićkoj nagluhoj starici činilo da to crkvena zvona zvone, toliko je bilo tih konjskih zvona! Ta gostionica je još uzgor i davno zabravljena, a jedno od mjesta na kojem su se samoinicijativno zaustavljali konji da bi mokrili, ostalo je i danas; krivina je to koju narod zove baš po toj priči - Mokrilište.

Tako mi priča Drago, a reče i da nije točno kada se priča i piše da su ljudi odavde silazili u Mostar radi posla tek kada je rudnik otvoren, te da je prava istina da su prvi Sovićani, Gorančani ili Raštegorci počeli silaziti raditi u Krečanu, koja se nekada nalazila točno ondje gdje se danas nalazi hotel Ero. E, to nisam znao! Do Dragine kuće vodi pristojan put, što je kolateralna korist za nj, jer su dugo trajale rasprave Sovićana, gornjih i donjih, kuda on treba proći, pa se nekako dogovoriše da prođe po sredini, a tu baš taj mitski broj 18! Ako je stara kuća i čekala tristo pedeset godina put, dobila ga je! Nisu nevolje sa zdravljem ni Dragu zaobišle, bilo problema s grlom, 1976. mu rekli da je čak rak, no operacija je bila rutinska i raka, "onomotamo" nije ni bilo, ali je zato prije dvije godine operirao i bruh, uza to je izvadio i jedan bubreg, no veseli Drago tu ne vidi problem, jer, citirao je nekog Rafaela Krešića s Planinice, koji je bio bez jednoga oka, pa je rekao kako "Jednoj glavi jedno oko dosta", pa se i Drago tješi kako mu je jedan bubreg - taman. Ima taj Rafael još puno provala koje se po ovom kraju citiraju, elem, radio je u rudniku, a nitko nije ni znao da je polućorav, pa bi ga ljudi pitali kako to da nitko nije primijetio. Zato što je ćoraviji od mene bio onaj što me primio!, odgovarao bi Rafael.

Dragan Marijanović/oslobođenje