Mostar volio najviše u lipnju zbog mirisa lipa..., tada je i otišao

Želio je biti pokopan u krugu obitelji, ali vijest o njegovoj smrt se proširila i na pogrebu se okupilo nekoliko stotina ljudi koji su mu željeli odati posljednju počast.

Kada bi šetao Rudnikom i avenijom i kada bi netko rekao “profesore”, znali bi da se misli na uvaženog profesora Milana Bodirogu. Svojom pojavom, s neizostavnim šeširom, ostat će u neizbrisivom sjećanju svih učenika, studenata, građana Mostara.

Sloboda, ljudsko dostojanstvo, život bez straha, prijateljstvo, empatija za malog čovjeka bile su vrijednosti u životu koje su ga vodile sve do njegovog konačnog odlaska.

Unutarnji mir i zdravlje

Želio je biti upamćen kao dobar čovjek, otac, susjed. Kada biste ga upitali što želi u životu, odgovor bi glasio unutarnji mir i zdravlje i da ga u životu nadmaše vlastita djeca i studenti. Bio je profesor više od 40 generacija studenata hrvatskog jezika i književnosti. Kada bi ga pitali što je najteže u životu, rekao je učiti. A što je još teže? Poučavati djecu.

Poučavao je generacije ljepoti pismene i usmene riječi i govorio je da će iza njega ostati stotine ljudi koji će nove generacije poučavati o ljepoti hrvatskog jezika i književnosti. Bio je omiljeni profesor, drag susjed, ugledan građanin grada Mostara. Želio je ostati upamćen kao profesor, a ne kao javna osoba. Ni u kojem slučaju nije želio da se nakon njegove smrti spominje u političkom ili bilo kojem drugom smislu, osim u onom što je radio cijeli život - bio profesor.

Tijekom života imao je mnoge susrete s brojnim uglednicima iz svih sfera života. Zahvaljujući suradnji s obitelji prof. Bodiroge, došli smo u posjed slika koje nikada nisu bile u javnosti. Tu je susret prof. Bodiroge s nobelovcem Ivom Andrićem u Stocu. To se dogodilo 1962. godine, dok je Bodiroga bio još ravnatelj Gimnazije u Stocu. Kasnija karijera i aktivnosti su ga odveli do razgovora i susreta s brojnim svjetskim čelnicima.

Jedan od njih je bio i nekadašnji češki predsjednik Václav Havel. Tu je i cijela plejada drugih čelnika s kojima se Bodiroga susretao tijekom svoga života, a koji nikada nisu objavljeni u javnosti. Ipak, njegov privatni krug prijatelja činili su ljudi svih zanimanja. To je bio njegov svijet u kojem je uživao, a koji je bio daleko od javnosti.

Najbolji prijatelji

Njegovi najbolji prijatelji su bili pokojni Đuro Vučina i Šćepa Puljić. Oni nisu bili osobe poznate javnosti, ali su Bodirogi bili važniji od svih ostalih koje je javnost jako dobro poznavala. Neobično ponosan je bio i na činjenicu da je bio vijećnik u Općinskom vijeću općine Jugozapad Mostar. Od brojnih intervjua koje je dao u svome životu, možda na najbolje opisuje onaj koji je dao krajem 1997. godine. I to ne nekoj poznatoj tiskovini, nego Studentskom listu.

Želio je odgovoriti na pitanja studenata. Kada su ga pitali gdje je rođen, Bodiroga je odgovorio: "Bliže Jadranu nego Mostaru. Čovjek se već rodio, ako negdje živi". U tome intervjuu je pokazao kako se posebno ponosi svojom obitelji te dodao kako je znanstvene naslove i radove prestao brojiti kada je premašio broj 100. Poručio je kako ne mari za odličja koja je dobio u životu, te kako mu je važna samo zahvalnost onih ljudi koje je učio, te da oni uspješno, dobru i vrlinama uče generacije koje dolaze. Cijenim skromnost, vjeru, ljubav i nadu.

"Zemljom hodaj sitnim koracima, a čin svoj mjeri prema svojoj snazi" - reče pjesnik. Meni je veoma znano "da čovjek ne može preko nekih međa" - glasio je tada odgovor prof. Bodiroge na pitanje do kojih vrlina najviše drži. Ovo je vjerojatno samo prvi u nizu članaka koji će uslijediti nakon smrti profesora Bodiroge. Previše je toga uradio u više od pola stoljeća svoje karijere da bi sve završilo njegovom smrću. Sigurno je kako će budućnost iznjedriti još mnogo toga o čovjeku koji je život posvetio znanosti, hrvatskom jeziku i književnosti.

Večernji list