Mostar: Ne znam kome je to lakše, onima koji su ostali ili onima koji su otišli.

Izvode se radovi na jednoj od najprometnijih cesta već duže vrijeme, ništa čudno...
Ono što je čudno, brojim četvrti put kako ponovno otkopavaju zakopani kanal...
Jeftina i obrazovana radna snaga, samo da mi je znat' tko izmisli tu glupost...
Malo dole ispod ima institucija, i skoro uvijek je čuva jedan policajac...
Kako se viđamo nekoliko puta dnevno, počeli smo se pozdravljat', a onda malo i popričamo...

Jesu, momak, četvrti put, ne vjerujem da će se ovo ikad napravit' - govori on...
Tako ti je sve danas...
E'o, ja policajac, šta'š, treba kruh zaradit', nije ovo loš pos'o ako ćeš ga normalno radit'...
Inače sam konobar...
Radio sam prije na dobrim mjestima, upozn'o svakakve ljude, trudio se, a bila i škola dobra...
Sad mi dođe konobar i kaže ćao, i ima onu, kako vi kažete, selfi facu...
A mi smo prvo učili hodat, ej bola', odma' ću ti reć' zna li radit', samo da ga vidim kako napravi par koraka...
I zanio se on, priča, oči mu se zacaklile...
Gostu se fino priđe, pa napravi par koraka, pristup i potez...
K'o plesni korak...
Istina živa, pravi konobari plešu samo njima svojstven ples...
Upoznao sam ih dosta, pričali bi sa starim a mene štipali za obraz...
Gledao sam naše najbolje kako rade...
Mor'o si se smiješit', kako su bili spretni, interesantni i neupadljivi...
Brze šale bi ti popravile dan, a susret bi završav'o osjećajem dobro sklopljenog posla...
Sve, bola', naopako, nastavlja on, namrgođene gazde, namrgođeno osoblje, ovako, stojim sam i radim...
Pozdravljamo se, on uljudan, k'o da sam mu ostavio bakšiš...
Šteta, kontam, bolje bi bilo da je konobar, bili bi sretniji, i on i ja...
Tako je i u politici, i demokraciji našoj kletoj...
Svaki član stranke, čast izuzecima, ili je političar ili menadžer...
I napeto sve, kako neće bit', svaki k'o Čaruga...
Napetost i tenzije, jedini mehanizam opstanka...
A ljudi ljuti...
Ne znamo više ni zbog čega...
Naljutimo se još više kad nam kažu da nismo politički kulturni, mi, koji kužimo svaki proces u svijetu?...
Srećom, nitko nas ne propituje...
A bilo bi teško pojasnit' kako povezat' interese naših obitelji i naše djece sa aktualnom politikom...

Nije isto reć', treba nam zračna luka ili trebaju nam letovi i sletovi ...
Nije isto reć', trebaju nam sveučilišta ili nam treba znanje koje je primjenjivo...
Nije isto reć', trebaju nam bolnice ili nam treba kvalitetna zdravstvena zaštita...
Nije isto, predviđeno za zelenu površinu ili trava i cvijet...
Nije isto školovanje i obrazovanje...
Sve dok to bude isto, nema puno sreće...
Pragmatičnost je ovdje zaboravljeni termin...
Mostar naš tužni...

Ako već krijemo prijateljstva, zbog čega se krije pragmatičnost?...
A prosječna pragmatičnost ovdje bi napravila čuda...
Svaka generacija ima svoje mjesto i nekakav svoj zadatak...
Mislim da je naš zadatak prvo zavoljet' svoje, a onda ćemo znati što ćemo tražit'...
Ne znam kome je to lakše, onima koji su ostali ili onima koji su otišli...

Uglavnom, bit će teško odgovorit djeci na pitanje, šta ti ovdje voliš?

marinbago.blogspot.ba