Hercegovino, ubijaju te na spavanju, dokad ćeš se praviti da ne čuješ?

Njegova razmažena, asfaltna kurčevitost tada razmišlja nekom nadmenošću o ovim brdima što su smrznuta na horizontu kao ptice u oluku.

piše: Martina Mlinarević-Sopta / poskok.info

Provincija je ovih dana suha i zlatna. Ispucala kao ruke u babe Lekuše, bez kapi kiše. Prenijeli smo u cekerima ljetnu vrelinu na vrhove početka jeseni. Pejzaži nam vraćaju nesnosnom ljepotom. Provincija je baš sada za slučajnih gostiju najčudesnija. Voljela bih da vidi sve to. Da zapamti. Kad sjedneš na stijenu gore na Gornjem Pologu, dok se sunce utapa u Blatu kao u narančastoj farbi za krečenje, sporo i fatamorgazmično, kad ostaviš iza sebe beskrajnu ljubušku Plantažu, a u očima ti sve do Ružića bljeskaju grozdovi, kad svladaš Vranić i popenješ se na Rujan i poželiš sve to odjednom uhvatiti šakom. Skriti. Strpati sebično u džep. I rasuti opet u kotlinu kad iz Goranaca siđeš prema Mostaru, preko Bila gdje su divlji konji.

Provincija je kad navečer slušaš filharmoniju u Kosači, a ujutro trgaš grožđe, te ne postoji nijedan drugačiji subotnji redoslijed koji bi bio izazovniji od toga. Provincija je nažalost i višestruko nasilno silovanje iste, od strane potpunih neznalica, isluženih lopova svih sistema i kvazi-urbanista s dušom turbofolkera koji ispucavaju svoje zadnje šaržere u duh koji nas je jednom sve izgradio, spojivši specifični krvožilni sustav sa jedinstvenim zemljopisnim položajem. Mitsko mjesto očuvano stoljećima obrazima naših pradjedova, prodano je sasvim jeftino, razrovano licemjerstvom i ozakonjeno našim klimoglavnim mirenjem. Kao pečatom na tom sveukupnom ludilu.

Vinogradi naših djetinjstava postali su izletničke bašte lokalnih biznismena, u kojima grožđe trgaju zaposlenici njihovih firmi za plaću koja kasni već treći mjesec. Grožđe koje će postati ukusno vino za skupocjene domjenke kojima gorespomenuti vrijedni smrtnici iz pete brazde ne mogu prismrditi ni u ludilu. Kultura našeg krajolika danas su nasumice zapaljeni automobili od bijesa, a kupljeni teškim kreditom i odricanjem; svježe oprani preskupi bolidi, kupljeni znojem 400 ruku na pokretnoj traci, jeftino nakvarcane sise u pijanom ritmu istočnjačkog melosa i raskalašeno razdrljene košulje u svatovima gdje se degeneče kreteni među nama. Čudotvorci i entuzijasti, popularni „akademičari" s Brijega danas se tituliraju „narkomanima", a tajkunska djeca od tajkunskih očeva što sa čokolina hitro prelaze na dop, heroji su ulica u spuštenim duplo-rorastim bemwejcima. Do prve prometne nesreće. O kojoj zapisnik nestaje pod okriljem noći i uz par šuškavih novčanica.

Naše su gimnazije nekada bile glas koji je pronosio kamenu oštroumnost i intelektualnu superiornost koja je nicala pod smokvom i kostilom. Ova je provincija neke velike gradove godinama unatrag punila vrsnim imenima impozantnih životopisa, koji su davali obol novim sredinama svojim znanjem donešenim u koferima punim snova. A u naše su svjetove dolazili odnekud daleko neki Bonaventure Bagarići ili Miše Draganovići da nam objašnjavaju život svojim neprevaziđenim intelektom, a mi smo ih slušali ne trepćući. Danas su škole poligoni političkih razmirica i rodijačenja, gdje na natječajima čekaju i bivaju odbijeni izvrsni mladi ljudi, samo zbog neposjedovanja valjane stranačke iskaznice. Koja otvara sva vrata od formata u žlibini. Neprilagođeni i nepotkupljeni balansiraju životareći, radeći sve ono za šta se nisu školovali i što nikad nisu ni sanjali da bi mogli raditi.

Pustili smo mirno da se šaka mangupa osiromašenog morala, politički i društveno hendikepirana, zove imenom svih nas. Da kradu u naše ime, da lažu u naše ime. Da nas kradu i da nas lažu. Esencija naših dnevnih događanja njihove su malverzacije, dok prolazimo slijepi pored velikih stvari koje čine skroz mali, a ogromni ljudi. Pristali smo zbog mentalno pokošenih i amoralnih, političkih spodoba da budemo svi, bez razlike, podvučeni pod „škutore" i „hercegovance". Zanijekali smo tako naše očeve, njihove žrtve i poštenje kojim su krčili svoj životni put, pljunuli na velikane koji su u ranim dvadesetima na drači pisali stihove koje danas izučava književni svijet. Ne trijebimo svoj korov, nego ga metemo pod tepih. Nadamo se da će do jutra nestati, a on metastazira u sve prostorije, silovito. Gledamo u tuđe avlije sluganjski diveći se drugome, poltronski tražimo političku i duhovnu snagu u nekim pričama koje nikad nisu pristajale u enciklopediji ovog unikatnog kamenjara.

Jedan je mladić iz Batina pokraj Posušja, po imenu Petar Bakula, u 18. stoljeću po Europi tražio novce za izgradnju škola po Hercegovini, da bi u 2011. ministar rada i socijalne skrbi u Vladi FBIH bio posuški mlatimudan Čamber, koji se dosad zbrinuo za rad i skrb nikoga osim svojih jarana, nakon što je prethodno kao ministar obrazovanja dotukao obrazovanje ZHŽ-a. 1872.godine Franjo Milićević je otvorio tiskaru i pokrenuo nekoliko hercegovačkih časopisa, da bi mi u 2011-oj, bili taoci nepismene bagre u plaćeničkim dnevnim tiskovinama, a o nedostatku televizije da ne govorimo. Možda je i bolje da je nemamo. Jer i dalje ne bismo smjeli o onima o kojima moramo, a istinu se pičkasto bojimo govoriti. Ušutkujemo svaki malo jače podignuti glas u toj jednoličnoj jeci. Mi smo sami konstruirali stvarnosti u kojima veliki igrači određuju pravila igre i handre naše živce do poslijednjih granica izdržljivosti, dok svo to vrijeme šutimo.

Uvjerili smo sebe da oni znaju šta rade, iako smo svjesni da se sve raspada. Dok gledamo kako se Čović vozika u Dodikovom avionu, ne postavljamo sebi pitanje o današnjem praznom Sokolu koji je nekada proizvodio dijelove za sve avione koji su trenutno na nebu. Dok slušamo kako Lijanović nagrađuje vlastito ministarstvo sa plaćenim računima mobitela, ne razmišljamo o ljudima koji se guše u smradu Visoke Glavice za plaću u papirićima. Svakodnevno smo svjedoci devastiranja naših prirodnih ljepota i neulaganja u infrastrukturu. Vozimo se po rasturenim cestama, u 21.stoljeću sipamo cisterne vode sa Borka za okupati se. Dali smo zeleno svjetlo da duhovni seljaci od mitske i prelijepe provincije iz filma naprave onu stvarnu, provinciju duha.

Kad sam sinoć završila s nastupom na ovogodišnjim Šantićevim večerima poezije, tom istinskom biseru i dašku kulture u ovoj truleži, prišle su mi tri prekrasne starije gospođe koje su imale potrebu da mi se zahvale jer sam u pjesmama koristila riječi - čatrnja, bukara...Kako čudan i smiješan osjećaj. Pa zar postoji išta bolje u šta bi se moglo usuti vino osim u bukaru, zar postoji išta što je vrijedno toga da zaboravimo ono što zapravo jesmo i zar postoji itko tko je vrijedan toga da zbog njega zapostavimo ono što možemo biti?

Hercegovino, ubijaju te na spavanju, dokad ćeš se praviti da ne čuješ?