FOTO  ZAJEDNICA CENACOLO Sve više dolaze ovisnici o kocki, njih je najteže liječiti

ZAJEDNICA CENACOLO Sve više dolaze ovisnici o kocki, njih je najteže liječiti

Zajednica Cenacolo u Međugorju otvorena je 1991. godine. Od skromnih početaka i puno nesigurnosti, uzrokovane ratnim zbivanjima ranih devedesetih, uz puno mukotrpnog rada i odricanja, zahvaljujući iznad svega providnosti, danas je "Polje Života" - prekrasno mjesto u kojem živi šezdesetak mladih iz cijelog svijeta. Oni ovdje, pod zaštitom Gospe, pronalaze svoj put i smisao života.

Jedan od onih koji je u zajednici od samih početaka i odgovoran je za ovu bratovštinu je Talijan Marco Zapella.

"Osnivateljica naše zajednice je Majka Elvira. Ona je u Međugorje dolazila još prije nego se ova zajednica koju vidite i izgradila. Dolazila je u Međugorje na poziv skupine momaka koji su u to vrijeme dolazili tu. U to vrijeme ovdje smo dolazili sa šatorima", govori na početku razgovora za hercegovina.info Marco Zapella koji je svoj život posvetio zajednici Cenacolo i u njoj je već 30 godina.

"Prvi puta tu smo boravili petnaest dana, a svaki idući boravak je bio duži, čak po tri mjeseca. Tako bismo odlazili i dolazili, sve do trenutka kada nam je skupina hodočasnika iz Italije odlučila pokloniti na dar jedan mali teren na kojem bismo izgradili jedan mali kamp za sebe. Ime smo mu dali "Polje života". Žensku kuću, koja je malo dalje od nas, nazvali smo "Polje radosti". To je doslovno bilo jedno polje, nije bilo ničega. Tu smo također začeli svoj boravak u šatorima. Počeli smo s puno žrtve."

Kako ste se snalazili za život u tim trenucima?

"Kada smo otvorili našu kuću, mještani Međugorja naši susjedi, dali su nam vodu i struju koju smo proveli. Ti ljudi su nam željeli dobro. Vratit ću se malo prije toga, kada smo došli, u to vrijeme nas je tadašnja milicija skupila i uzela sve naše dokumente. Dugo su sve provjeravali, ali s upornošću Majke Elvire nisu se mogli izboriti. Samo su u jednom trenutku u postaji rekli: "Časna evo ti dokumente, samo idi", uz smijeh priča Marco.

Uslijedilo je vrijeme rata, mnogi su se vratili natrag u svoje zemlje. Koliko je Zajednica Cenacolo tih godina brojala članova?

"U jeku rata ostalo nas je samo sedam tu. U to vrijeme bilo je teško preživjeti. Živjeli smo od Božje providnosti i u to vrijeme jeli smo samo luk, krumpir i kupus. Ništa drugo nismo ni imali. Dobri ljudi i pekari su nam davali kruh svakoga dana.

Majka Elvira je bila zapanjena koliku dobrodošlicu imamo u Međugorju i koliko nam ljudi pomažu. Kazala je kako je to smisao naše zajednice - pomaganje jedni drugima. Tako je i uveden Anđeo čuvar. Svaki novi momak koji dođe tu ima svog Anđela čuvara, člana koji mu pomaže u svemu i s njim je doslovno 24 sata dnevno".

Kažimo nešto i o sadašnjosti. Koliko je momaka u zajednici danas?

"Trenutno nas je 60 iz 14 zemalja svijeta. Evo upravo prije dva dana stigla su dva nova momka iz Rumunjske. U ženskoj kući imamo oko 20 djevojaka".

Kako zapravo izgleda proces ulaska u zajednicu?

"Najprije ide proces prilagodbe i kolokviji koje svaki član mora proći. On traje oko dva tjedna. U zajednicu se mora ući čist.To zovemo vrijeme pripreme."

No, sigurno imao i onih koji su tu ušli pod krizom?

"Bilo je nekih iznimki, slučajeva kada momci dođu baš iz dalekih zemalja, nemaju gdje proći vrijeme pripreme pa ih odlučimo primiti odmah", priča Marco za hercegovina.info i govori koliko jedna kriza zapravo traje.

"To je sve od osobe do osobe. Možemo reći da se za nekih sedam do deset dana prođe ta fizička kriza. No, onda slijedi i psihička. Najgora je kombinacija gdje se uzimao heroin i metadon. To su velike muke. Po mjesec dana se ne spava, samo se gleda u strop."

Program vaše zajednice je molitva i rad - ora et labora. Takvi dečki se onda i ne uključuju odmah na težak rad?

"Tako je, pustimo ga da se kasnije probudi, da boravi u sobi. Polako ga uključujemo u naš način života. Što se tiče programa, to ste dobro rekli - samo molitva i rad, nikakve terapije s tabletama ne dolaze u obzir. Ovdje nema liječnika, jedini liječnik je Isus", ističe Marco, te dodaje kako su vrata zajednice uvijek otvorena.

"Nikoga tu ne držimo u lancima. Svatko u svaka doba može slobodno otići, nitko nije u lancima. Jedini lanci su prijateljstvo, molitva, zajedništvo. No, moram kazati kako je vrlo malo slučajeva u posljednje vrijeme da momci odlaze ili napuste zajednicu, a da nisu prošli kompletan program."

Koliko taj program zajednice u pravilu traje?

"Opet je sve od osobe do osobe. No, u pravilu bi svaki član trebao proći tri godine našeg programa. Nakon toga dobiva blagoslov za izlazak iz zajednice", kaže Marco i dodaje kako i za izlazak ide priprema kao i za ulazak.

"I za izlazak postoji priprema. Možda neki dečki koji nađu posao, ispočetka odlaze svaki dan na posao nakon kojeg se vraćaju u zajednicu. Sve to ide polako i oprezno."

Ako smo dobro upoznati momcima se često savjetuje da se ne vraćaju u sredinu u kojoj su postali ovisnici, ali i da se za početak ne vraćaju svojim domovima?

"Tako je. Najbolje bi bilo promijeniti sredinu. A doma se nije dobro vratiti. Tamo vas opet dočeka majka koja vam kuha, pegla, pere, a uz to imaš i novac ako si zaposlen. Postoji opasnost od previše slobode. Najbolje bi bilo odvojiti se i nastaviti navike iz zajednice u kojima se brineš sam o sebi i imaš što više obaveza", ističe za hercegovina.info.

Zajednica Cenacolo nije samo za ovisnike o drogi. Prije nego smo krenuli u razgovor, jedan od članova zajednice, Josip koji je iz Hercegovine, kazao nam je kako sve više momaka dolazi s drugim problemima.

"Sve više nam dolazi ovisnika o kocki. Njih je puno teže liječiti. Oni, iako znaju da imaju problem, ne smatraju ga velikim. Uvijek nešto kalkuliraju. Mi danas u svijetu imamo gotovo 75 naših kuća. Gotovo ni jednu ne vodi bivši ovisnik o kocki", kaže nam Josip, a Marco dodaje:

"Ma ne samo od kocke. Dolaze ovisnici o internetu, alkoholu. No, imamo tu momaka koji jednostavno nisu ovisnici. Tu dođu na iskustvo od četrdeset dana, pogotovo u Korizmi. Žele promijeniti svoj način života i vidjeti kako mi živimo".

Možemo reći kako je kocka dosta rasprostranjena u našoj Hercegovini?

"Katastrofa! Toga je tu previše. Vidim momke od 15 ili 16 godina kako izlaze iz kladionice. Njima je to normalno i način života. Ali, iskreno, ne krivim njih, stariji su im uzor i sve vide od njih."

Kako vidite mlade u Hercegovini?

"Kao i u cijelom svijetu. Ne mogu reći generalno da su mladi loši, ali veliki je problem što danas mladi žive pod maskama. Žele se svidjeti drugima. Sav taj život na društvenim mrežama je lažan. Oni kreću u ovisnost zato što su nesretni u sebi. Nezadovoljni su. Mediji prezentiraju savršenstvo djevojkama i mladićima kroz poznate ličnosti i onda su oni nesretni sobom."

Dok smo razgovarali s Marcom, dečki su vrijedno i marljivo radili svoje poslove kojih je jako puno.

Kako zapravo izgleda jedan dan u zajednici?

"Buđenje je u 6 sati i slijedi osobna higijena. Nakon toga slijedi molitva prve krunice u danu. Tri puta tjedno najmanje imamo svetu misu. Ako nije misa, onda čitamo Evanđelje. Nakon toga slijedi doručak.

Jednom u dva tjedna radimo i pregled života - pričamo svoje iskustvo koje dobivamo tu. Nakon toga slijedi radno vrijeme. Imamo praonicu, čišćenje kuće, stolariju, velike strojeve za obradu kamena, naš vrt, plastenik, rad u šumi, pilanje drva, kosidba i još puno toga.

Trenutno radimo i svoje skladište za hranu i neke druge stvari koje nam ljudi donesu. Ovdje je baš dinamično kao jedno malo selo. U 12 sati slijedi ručak nakon kojeg imamo slobodno vrijeme, ali nitko ne bude sam, to nije dobro.

Što više međusobnog razgovora. U 13.15 molimo krunicu za Majku Elviru i to je druga krunica u danu. Jednom ili dva puta tjedno idemo i na Brdo ukazanja. Nakon toga se nastavlja radni dan do nekih 18 sati.

Nakon toga je treća krunica, tuširanje i onda slijedi večera. Nekad nakon večere igramo nogomet, u zajednici na projektoru pogledamo neki prilagođeni film za nas, ili utakmicu po dogovoru. U 21 sat molimo krunicu Božanskog milosrđa i onda se ide na spavanje. Jedan jednostavan dan koji ti daje uređen ritam života."

No kažu nam dečki iz zajednice kako ona ne služi samo za izlječenje od ovisnosti nego i za pronalaženje životnog poziva.

"Iz naše zajednice je izašlo čak osam svećenika. Imamo momke koji idu u misije. Mnogi od momaka mnogo toga dobiju kroz zajednicu i jednostavno žele vratiti drugim ljudima."

Za kraj su željeli uputiti jednu poruku.

"Svi oni koji imaju problema s ovisnošću i žele promijeniti svoj način života, spasiti se, mogu doći do nas svake subote u 13.30 kada imamo susrete za roditelje i za sve one koji su zainteresirani za ulazak. Ova zajednica je pomogla brojnima, donijela brojne plodove, može pomoći i vama bez obzira koliko vam se činilo da ste u bezizlaznoj životnoj situaciji", kazali su iz Zajednice Cenacolo za hercegovina.info.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.