Od bijakovskog Podbrda do crkve u Međugorju

Ali sam bio bez habita, u građanskom odijelu. I to s fotografskim aparatom i magnetofonom u ruci. Tako sam inače običavao ići na sve značajnije skupove. Oko 17 sati s ostalim šarolikim mnoštvom naroda popeo sam se na Podbrdo iznad Bjakovića. Iz radoznalosti smo popunili sav prostor između kamenja i drača. Ali nas je većina samo izdaleka mogla čuti žamor i nespretni pjev jedne Gospine pjesme. Zatim šutnja... Kad se potom od usta do usta pronijela vijest, da je Gospa otišla, počeli smo silaziti u selo. Ja nisam žurio. Nastojao sam promatrati prolaznike. I još više slušati. Kad je pokraj mene naišlo nekoliko govorljivijih mlađih osoba, i ja sam im se pridružio. Očito su bili bliže bijakovskoj djeci. Jedna žena priča, kako je jedna doktorica (spominje je poimenično) htjela dodirnuti Gospinu haljinu. Gospa joj je to odobrila i djeci rekla, da je uvijek bilo nevjernih Juda. U tu priču se umiješa jedan muškarac, pa reče:"Kako će to reć'? Pa nije Juda bio nevjeran, nego Toma!?" Ali žena je uporno ponavljala, da je Gospa upravo tako rekla... Mene je ta rečenica ozbiljno zaokupila, dok sam se vraćao kući na Široki Brig.

Razmišljajući te večeri i sljedećih dana o izričaju nevjerni Juda, padalo mi je na pamet, da bi se to moglo ticati i mene... Kako? Ako radi društvenog mira ili radi osobnih pogodnosti u crkvenim krugovima prešutim svoje uvjerenje... A onda mi se nadovezaše misli i na širu okolinu. U našem narodu ima mnogo odrasle čeljadi, koja vjeruju u Isusa, pa se zato u crkvi vjenčavaju i krštavaju svoju djecu, ispovijedaju se i pričešćuju. Ali sve to čine potajno. Istodobno se takvi javno ističu u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ) radi društvenog položaja, radi radnog mjesta ili zarade. Štoviše, mnogi se od njih u svom društvu vladaju kao bezbošci, pa javno vrijeđaju otvorene kršćane. Takvi postupci nalik su Judinoj životnoj nevjeri ili izdaji... I Juda je vjerovao, ali je radi dobitka izdao Isusa. Dotad nečuveni izričaj nevjerni Juda prisili me na pomisao, da u Bijakovićima nije riječ o nečem naučenom, namještenom ili naručenom. Ipak sljedećih dana nisam tamo išao.

Kod crkve u Međugorju

Ponovno sam otišao istom u nedjelju 19. srpnja 1981. Ali ne u Bijakoviće, nego k crkvi u Međugorje, gdje je župnik fra Jozo Zovko u dogovoru s vidiocima već bio uveo večernju Misu. Promatrao sam i fotografirao mnoštvo oko crkve, koje me je zadivilo svojom pobožnošću. U crkvu nisam mogao ući, jer je bila prepuna. Istom poslije Mise uspio sam ući u crkvu. Tada sam prvi put ugledao vidioce. Molili su za hodočasnike.

Dva oprečna doživljaja u istom danu

Međutim, moja dva doživljaja u istom danu 3. kolovoza 1981. potakoše me na novo razmišljanje. Prije podne na stipanjdanskoj pučkoj Misi u hladovini crkvenog dvorišta na Čerinu nekoliko djevojaka i djevojčica s časnom sestrom pjevalo je tako, da se jedva moglo dalje čuti. Ni u pjesmi Zdravo, Tijelo Isusovo nije im se pridruživao gotovo ni jedan muški glas. Istog dana navečer otišao sam u Međugorje. I ovog puta kao promatrač! Crkveno dvorište prepuno naroda. Unatoč neizdrživoj vrućini i sparini misari su se tako zbijali u crkvi, da je bila "puna ko šipak".Propovijedao je fra Jozo Zovko, a pjevanje vodio fra Stanko Vasilj. Tada sam prvi put u životu doživio, da se u crkvi neusporedivo jače čuje muško pjevanje nego žensko. To mi je bilo ljudski neprotumačivo. Ipak i dalje ostadoh samo novinarski bilježnik. Poslije sam 5. kolovoza prije podne došao k fra Jozi Zovki u Međugorje na dogovoreni razgovor, želeći čuti i zabilježiti njegove dojmove i procjenu tamošnjih zbivanja. Unatoč fra Jozinu gorljivom uvjeravanju, da bijakovska djeca stvarno vide Gospu, ja sam ostao sumnjičav.

Politički pucanj s najvišeg vrha

Kad je Branko Mikulić kao predsjednik SKJ s najviše tadašnje političke pozornice na Tjentištu 4. srpnja 1981. okupljanje našeg naroda u Bijakovićima i u Međugorju proglasio političkim neprijateljskim djelovanjem, već tada sam o tim događajima počeo malo ozbiljnije razmišljati: Ne bi li ipak u Bijakovićima i u Međugorju mogao biti zov s neba, dok se protiv tamošnjeg narodnog okupljanja usmjerava velika bezbožna sila!? Početkom kolovoza 1981. pojačavaju se politički napadaji na vidioce i osobito na fra Jozu Zovku. Premda je on mjesec dana ranije bio pozvan i najavljen, da uoči Velike Gospe propovijeda na Širokom Brigu, poziv mu se otkazuje 4. kolovoza... Nakon Velike Gospe 17. kolovoza 1981. udbaši u pratnji milicije (tadašnji naziv za policiju) zatvoriše župnika fra Jozu Zovku i urednika Naših ognjišta fra Ferdu Vlašića. Kad sam to sljedećeg dana čuo, uvjerio sam se, da tu više nema šale.

Doživljaj na koljenima

Nakon toga sam 19. kolovoza u habitu otišao u Međugorje. Tada sam prvi put s ostalim narodom klekao i molio te ostao od početka do kraja cijelog večernjeg programa. Stvarno sam u svojoj nutrini osjetio dotad neslućenu Božju nazočnost i Gospinu zaštitu... Uvjerio sam se, da je samo klečeći moguće susresti Boga.

Molitveni život

Od tada sam nastavio moliti više nego prije. Tih dana doznadoh, da sam u tom političkom vrtlogu "na sjednici uprave provincije održanoj 16. kolovoza 1981. godine u Mostaru" premješten sa Širokog Briga u Veljake. Tamo sam na vjeronauku redovno molio po jedan desetak krunice s đacima. Njima to preporučivao i kod kuća. Osim toga često sam išao u Međugorje ispovijedati. Sljedeće godine ljetnim nedjeljama poslije večernjeg bogoslužja tamo sam običavao sâm moliti. Sve je to utjecalo na moj ukupni duhovni život i na opću izdržljivost u različitim unutarnjim i društvenim poteškoćama. Gospina je nazočnost sigurno mnogo toga usmjeravala na dobro i na još bolje.

Pisanje o Gospinoj nazočnosti

Povrh toga odlučio sam u Kršnom zavičaju (KZ) objaviti poseban prilog o zbivanjima u Bijakovićima i u Međugorju... Za to sam morao naći dovoljno sigurnih podataka. Sad sam uvidio, kako je moj premještaj u Veljake Bog okrenuo na dobro. Odatle mi je Međugorje bliže, pa mi je i tamošnja zbivanja bilo neusporedivo lakše pratiti i o njima pisati. Slijedili su razgovori i traženja snimljenih vrpci... Neke su udbaši bili zaplijenili. Srećom, pokojni fra Zrinko Čuvalo je bio sakrio jednu količinu presnimljenih. Njih mi je dao. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg veljačkog župnika fra Velimira Mandća, ja sam se mogao povući makar od uredskih poslova i sprovoda, pa sam dan i noć preslušavao i prepisivao razgovore fra Joze Zovke i još nekih fratara s vidiocima. Od toga sam priredio najvažnija svjedočanstva bijakovskih vidjelaca. Želio sam zaštititi malodobne vidioce i njihove roditelje od komunističkih zlostavljanja. Zato sam ispred njihovih svjedočanstava stavljao kratice, koje nisu po sebi bile jasne. Tomu sam dodao svoj prikaz tamošnjih događanja, izjave biskupa Pavla Žanića, teološko razmišljanje dr. fra Ljudevita Rupčića i uglazbljenu pjesmu fra Stanka Vasilja Došli smo ti, Majko draga. To sam "okitio" svojim i fra Zrinkovim fotografijama. Tako sam za 14. KZ pripravio poseban prigodni prilog pod naslovom Susreti vjere i molitve. Osim toga te i sljedećih godina sam slao vijesti o međugorskim zbivanjima, koje su bezimeno objavljivane u Glasu Koncila i u Aksi. Danas sam zahvalan našoj nebeskoj Majci, što sam s Božjom pomoću pod njezinom zaštitom - unatoč mnogim poteškoćama - uspio u svim dosadašnjim godištima KZ (na ukupno 814 stranica) izvješćivati o njezinim ukazivanjima u Međugorju i o njihovim odjecima u svijetu!

Glasnik mira/www.medjugorje-info.com