Ljubuški: Priča o velikom srcu ovog čovjeka desetljećima je ostala skrivena od javnosti
Prvi razlog posjeta je pomoć u liječenju bolesnom Peharu, a iza svega se krije začudna, gotovo nevjerojatna priča o milosrđu i poštovanju prema američkim žrtvama stanovnika sela Stubica kod Ljubuškog. Stubičani su se naime, punih šezdeset sedam godina skrbili o posljednjem počivalištu jednog američkog vojnika, člana posade bombardera B-17 kojeg su na povratku iz Rumunjske iznad Čapljine pogodili njemački vojnici 18. svibnja 1944. godine.
Zrakoplov poznat po imenu "Daisy Mae" pripadao je 99. bombarderskoj grupi i tog dana vraćao se s bombardiranja naftnih postrojenja kod Ploestija, odakle su se opskrbljivale nacističke trupe. Goreći u zraku, bombarder je skrenuo prema Međugorju, napravio luk prema Ljubuškom i pokušavajući izbjeći pad na kuće u Stubici, srušio se osamstotinjak metara dalje.
- Do srušenog aviona dotrčali su mještani, prvi je stigao Vinkov djed Stipe Pehar. Jedan od njih govorio je hrvatski, rekao da ima rodbinu u Dobrom Selu kod Mostara i da ima rođaka Juru Pehara, a to je moj djed - kazao je Žare Pehar koji je i pokrenuo akciju pomoći bolesnom rođaku Vinku.
Priča koja je desetljećima ostala skrivena od javnosti dalje teče ovako: trojica od jedanaest članova posade su iskočila i kao ratni zarobljenici razmijenjeni i vraćeni u SAD, jedan od njih je navodno umro prošle godine. Osmorica su poginula te su ih mještani pokopali.
- Umotani su u padobrane i pokopani sa svom opremom i osobnim predmetima. Ništa naši stari nisu željeli uzeti, a znate li što je u to vrijeme predstavljalo padobransko krilo, pravo blago... Sedmorica su pokopana na jednom mjestu, a osmog je moj djed pokopao petstotinjak metara dalje - ispričao je Vinko Pehar kojeg su novinari Slobodne posjetili na bolesničkom krevetu, ali to je samo uvod u zaplet koji slijedi.
Nakon kraja rata, 1947. godine, ostaci sedmorice vojnika predani su vlastima SAD-a i uz počasti pokopani na vojnom groblju Farmingdale u državi New York. Međutim, forenzičari su utvrdili identitet šestorice, a za ostatke iz sedmoga groba bili su uvjereni kako pripadaju dvojici vojnika. No, nije bilo tako!
Osmi vojnik, narednik Miecezyslaus Miaskiewicz ostao je počivati u Stubici! A njegove sestre Christina i Teresa punih šezdeset godina su dolazile na američko vojno groblje i donosile cvijeće, vjerujući da je njihov brat pokopan ondje. Za to vrijeme u tisućama milja udaljenom hercegovačkom selu Vinkov djed Stipe, potom i ostali članovi obitelji te drugi mještani brinuli su se o grobu nepoznatog američkog vojnika pokrivenog bijelim kamenom, palili svijeće i molili za njegovu dušu!
Na mjesto ukopa postavili su kameni križ. Sjećanje na tragični događaj prenosilo se generacijama, sve dok 2011. godine vijest nije došla do američkog vojnog atašea u Sarajevu pukovnika Scotta Schenkinga. Komanda američkih oružanih snaga u Europi poslala je tim istražitelja u Stubicu, a ataše Schenking razgovarao je s preživjelim svjedocima pada zrakoplova.
- Grob je bio udaljen 500 metara od mjesta pada aviona. Priča koju sam čuo od mještana je fascinantna - izjavio je Schenking tom prilikom. Miasckiewicz je ekshumiran i u SAD otpraćen uz vojne počasti iz sarajevske zračne luke, te pokopan na vojnom groblju.
- Otkriće me vratilo u onaj davni dan kad sam bila djevojčica u šestom razredu i kad je naša obitelj primila stravičnu vijest da je brat nestao na zadatku. Čudesno je kako su se mještani godinama brinuli o grobu našeg brata - isrpičala je Theresa Miaskiewicz za Boston Globe.
- Moj dedo nije znao engleski, nije znao ni kome treba javiti za grob, ali je znao kako se treba ponašati prema pokojniku. Kad čovjek vidi kako se Amerikanci brinu o svojim pokojnicima iz Drugog svjetskog rata ostane zadivljen. A naši su, koje god vojske bili, još razasuti po jamama i masovnim grobnicama, samo iz moje obitelji 17 ih je pobijeno krajem Drugog rata - komentira Vinko Pehar, bivši pripadnik Druge bojne Četvrte brigade koji je ranjen 6. prosinca 1991. na Sustjepanu prilikom velikosrpske opsade Dubrovnika i četrdesetpostotni je invalid s 1194 dana provedena u Hrvatskoj vojsci.
Od hrvatske države nije tražio ništa. Vjerovali ili ne, njegova obitelj, supruga Ivana i troje djece žive u staroj, trošnoj kućici s dvije prostorije, bez pitke vode i sanitarnog čvora! Kad ga je zahvatila teška bolest, njegov rođak Žare Pehar nije se libio pozvati američke vlasti u pomoć.
- Ova duga priča pokazuje koliko srce imaju Pehari, brinuli su se desetljećima o nepoznatom pokojniku, kad je trebalo uzeli su puške u ruke, a zauzvrat nisu tražili ništa. Vinku i njegovoj obitelji potrebna je žurna pomoć, a znajući koliko su Amerikanci zahvalni onima koji iskažu milosrđe prema njihovim žrtvama, obratio sam se veleposlanstvima SAD-a u Zagrebu i Sarajevu i doista su reagirali na čemu smo im neizmjerno zahvalni - kaže Žare Pehar.
Liječenje je najvažnije
- Kao borac znate što je dužnost prema državi i svom narodu i poštujemo to. Dužnost je vojnika boriti se za svoju državu, a dužnost je i države da se brine za svoje vojnike - kazao je Vinku Peharu ataše Mathers, dodavši kako će se založiti za medicinsku pomoć oboljelom branitelju o čemu je razgovarao i s prim. dr. sc. Irenom Perić s Klinike za plućne bolesti u Splitu.
Brigadir Mathers je novinarima Slobodne rekao kako je dirnut pričom o brizi Peharove obitelji za grob američkog narednika, navodeći kako se američka Vlada i danas brine o poginulima iz Drugog svjetskog rata.
- Još je 27 tisuća američkih vojnika nestalih u Europi, a dvije stotine na području Hrvatske. Naša zahvalnost prema njihovoj žrtvi neće proći i nikad ih nećemo prestati tražiti - zaključuje ataše Mathers.