Fra Mario Knezović: Pukovnici, pokojnici, umjetnici i udbaši

Može li naš narod tražiti budućnost ako je škropaljica za blagoslov postala „opasan" predmet? Dotiče se umjetnika koji postaju sebi svrhom i Neđe Galića koji je uzburkao strasti...

Pukovnici i pokojnici

Preko društvene mreže dobih poruku od Siniše Pucića, mladića koji u Rijeci čini divne stvari preko udruge „Ulične svjetiljke", ovakva sadržaja: „U Hrvatskoj si ili pukovnik ili pokojnik, do jučer te dižu u nebesa, danas te bacaju u blato. Nije ni čudo da ovom narodu nedostaju oni koji će preuzeti odgovornost za viši cilj, jer takvima je kad-tad neupitna giljotina, ma koliko god dobra prije učinili". Istina da smo narod s mentalitetom koji varira od ushićenja do razočaranja.

Dovoljno je samo vidjeti ozračje kad uspijevamo u sportu. Tada nam nitko nije ravan. Svi se busamo u domoljubna prsa i vješamo zastavicu o automobil. No, samo jedan poraz baca nas u očaj. Tada izgovaramo kako smo slabi, jadni, kako su nas izdali, razočarali, kako ne vrijedimo ništa. I zbilja je put od pukovnika do pokojnika vrlo kratak. Takav mentalitet zatvara vrata vrijednim i marljivim ljudima koji u strahu od takve pučke „giljotine" radije ostaju po strani društvene scene jer se njihov trud i kvaliteta neće prepoznati.

Radije smo se pretvorili u kritizere ili dodvorice. Jedanput su Sokrata pitali koje životinje najopasnije ujedaju. On je odgovorio kako od divljih životinja najgore ujeda „kleveta", a od domaći najopasnije ujeda „ulizica". Prepoznajemo li se igdje? Nacija koja neumorno pljuje svoje heroje i velikane, te koja pognuto kleči pred moćnicima ne zaslužuju više od ovoga što imamo. A o ulizicama je Meša Selimović zapisao: „Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao svodnice nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost". Kad se sve sabere i oduzme nije čudno što smo u vrhu zemalja po polizanim sladoledima. Svi naokolo nekoga i nešto ližu! Uvježbalo se to, brate mili!

Cigani, umjetnici i svete slike

Nakon jednoga misnoga slavlja i pučke veselice prilazi mi jedna baka. Ona u ruci drži malu sličicu. Pita me što je ovo na sličici i je li od Boga ili od zloga? Malo sam pogledao i ostao zbunjen. Teško se razaznavalo što bi to moglo biti. Srećom ispod te umjetničke slike pisalo je kojom je prigodom to tiskano pa sam mogao na temelju toga zaključiti da se ipak radi o kršćanskome motivu. Baki je bilo odmah lakše. No, uspjela mi je nadodati ovako: „Pratre, dok su Cigani po selu prodavali svete slike bile su najlipše!" Poslije toga duže sam vremena promatrao tu sličicu i druge pitao što oni na njoj vide. Od nekoliko osoba nitko nije vido isto, a bilo je i smiješnih, čak i suludih asocijacija. Pitam se nakon svega, uz duboko poštovanje umjetnosti a još više umjetnika, mora li se slikati tako da nas te slike zbunjuju? Ako je glavna svrha i odlika moderne umjetnosti tajnovitost onoga što se naslikalo onda ti umjetnici ne bi, po logici stvari, trebali pohađati likovne akademije, nego učilišta tajnih službi! Dok se to ne promijeni baka će i dalje prizivati Cigane!

Bježi đavao od krštene vode

Vlada Zorana Milanovića ili Radimira Čačića, čitajte kako vam je draže, uvela je novosti u protokol, kojima je među ostalim predviđeno da u povodu državnih praznika i obilježavanja otvaranja ili pak početka gradnje infrastrukturnih ili kakvih drugih objekata više ne bude crkvenih dužnosnika i blagoslova. O tome su neki pisali a jedna od zanimljivih analiza je objavljena u Slobodnoj Dalmaciji iz pera novinara Saše Horvata. On piše: „Nakon višegodišnjeg građenja, sve je bilo spremno za otvaranje pristaništa na Pelješcu za mega trajekte, ponosa hrvatske proizvodnje, koji će povezati Hrvatsku s jugom. Cijeli državni vrh je tu, ali prema napucima premijera od prije par godina, nema domjenka, velikih govora, ali niti blagoslova. Smješka se vrh, novinarske kamere i pera bilježe ovaj trenutak za povijest... Kad u jednom trenutku više pozicionirani EU promatrač baci oko na parking, a tamo - svećenik parkira. Iz prva nije bio siguran jel' to svećenik, jer je riječ o nekom jeftinom automobilu, a poslušnici iz Vlade su ga uvjerili kako Božji ljudi voze samo skupe marke...

- Oh my God!, uzvikne visoki predstavnik jasno vidjevši kolar. Što će sad? Brzo, odmah put glavnoga.

- Ma, vidi stvarno, pop je. Ali ne poduzimaj ništa, nek' se specijalci spreme, a ako krene zamahnit s onim štapićem ili čim već da blagoslovi, odma ga hapsi!, britak i jasan bio je glavni.

Prostodušno Božje čeljade se pridružilo svjetini pri pristaništu iz čiste radoznalosti, kad mu mobitel zazvoni, krene ga uzet iz džepa... A s druge strane komanda drekne: - Eno kreće blagoslovit! Go! Go! Go! U tren oka, deset specijalaca ga uhvati za ruke, da slučajno njih ili pristanište ne pošprica sa svetom vodom, ubace u maricu i odvezu u nepoznatom smjeru.

- Sve OK, dragi novinari, vozimo ga u sigurni ‘pop-get'. I vozimo ga pažljivo, da nekoga ne zgazimo. A, sada, gle trajekti u predivnim duginim bojama, reče glavni sa smiješkom, sav pod šokom zbog umalo bliskog susreta s ‘teofanijom'." Na koncu priče, Horvat se vraća u sadašnjost te zaključuje: „Tako otprilike bi moglo izgledati ukoliko vlast ostane pri svome da blagoslova ne smije biti u službenom protokolu. Ipak, što je posrijedi kod blagoslova? Želja naroda za malo božanske milosti (ili preciznije 90 posto naroda koji su se izjasnili kao katolici) da pristanište radi kako treba, da srcu bude toplije kada se vozi tim ogromnim tehničkim čudima... Ukidanje blagoslova tako nije stvar uštede, skraćenja postupka svečanosti ili odvajanje sekularnog od vjerskog, već daljnje sustavno getoiziranje Katoličke crkve u Hrvatskoj."

A ja bih na ovo dodao upit: Može li narod i država očekivati blagoslov ako je škropaljica postala predmet iz koje prijeti opasnost?

Neđo Galić kao nagazna mina

Ljubuški je tijekom ljeta, unatoč nesnosnim vrućinama, bio dodatno zagrijan do usijanja događajima vezanim uz dokumentarni film o Nedjeljku - Neđi Galiću. Film je načinila Svetlana Broz, unuka od Tita. Film prikazuje kako je Neđo Galić spašavao Muslimane u Ljubuškom. To je pohvalno, ako je bilo tako. No, film je ostao nedorečen jer je trebao prikazati cijelu istinu i drugu stranu medalje. Trebalo je prikazati što je Neđo radio prije tih događaja jer sve ima svoju pozadinu. Tematika filma se trebala baviti time kako su zbog Neđe neki završili iza zatvorskih rešetaka, te kako su kasnije, navodno, neki spašeni da ne odu iza tih istih rešetaka. No, u filmu vidimo selektivnu istinu po režiji komunističke partije. Mnogi su svjedoci i dokazi kako je Neđo za vrijeme komunističkoga sustava kao ljubuški fotograf bio suradnik Udbe i prijavljivao ljude koji su zbog toga privođeni i patili su.

Prije ovoga filma Svetlana je, ako je dosljedna i ako joj je do istine kako se predstavlja, trebala načiniti film o svome djedu Titu koji je izravni krivac za ubijanje i robijanje mnogih nedužnih i koji je svrstan u red najvećih svjetskih zločinaca. Zaključit ću ovako. Budite uvjereni taman da je Neđo spasio na tisuće Muslimana teško da bi o njemu bio načinjen ovakav film, a da prije toga nije bio suradnik Udbe. Ovo drugotno je bilo presudno. I bez poznavanja slova i logike zaključivanja iz svega ovoga možemo iščitati puno!

frama-posusje.com