Posljednje zbogom Boži Gagri

U temelju vriježa s onog grma više hrasta

Što'no lijegah među svelo lišće

Stajao je lak na brijegu bez da od nas išta išće

Uspravljen iz zemlje tako ko' da obnoć nasta

Odvede nas i pokaže vrućeg ljeta žalfiju i kremen.

Skoro plah i pravo jednim treptajem ponesen

Povede nas tamo gdje se radost širi lijehom

Nadvi se nad nama i okupa tvrdim smijehom

Ni snašli se ne bi a već doli sutra okupa nas plodna jesen.

Da je čovjek otok, gdje bi obala se krila

I koliko takvih voda ostalo bi blatnim sutra

Kad ni jednoj struni trzaj ne donese jutra

Kako bi se ova gruda zvala i kakva bi tada bila.

Možda jedna topla sjena ostala je da nas sjeća.

Vjetar odgovora ne da', i kiša se danas sporo kreće

A nama je ushit, sjeta, ponos, zauzdala zima ta,

Nek' polete poljem ona srebra što ih sunce da

Pa da opet okupimo kolo koje nikad više zaigrati neće.

Odletjele ptice, tišina nam samo tvrda osta

Što je suza, što je bol, zar tek okov gdje se brda ruše

Sami nismo, al' se jutrom bude rike u čemeru duše

Da zaplačem i natopim rijeku s onog praznog mosta.

Sami nismo, al' nam više nema onog dragog gosta.

Gdje si sada, prijatelju, gdje ste priče i uzance

Pretrčimo lakom pjesmom prema nebu bez svitanja

Za nekog će ostati tek naklon, za nekoga sto pitanja

Što smo na ovome svitu, možemo li pokidati lance.

I dobar smo komad puta išli, činilo se da se magla diže

Davao si ne pitajuć kome, zašto, kako, ko' u čistoj glazbi

Pade na pod petrolejka i staklo se nepovratno razbi

Sad palimo svijeće, ali gusta tama u prsi nam stiže.

Led je u tijelima, ruke drhte, i htjeli bi da si malo bliže.

Srest ćemo se možda, jednom u daljini, nekad, davnoj

Zagrliti ono isto gnijezdo, udariti pjesmu naše grude

Lake noge zaigrat će ko' nikada u svitanju ranom

A do tada nek' ti ovaj prah od zemlje lagan pokrov bude.

Ljubuški,18. prosinac, 2009.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Brotnjo.info