Posljednje zbogom Boži Gagri

Posljednje zbogom Boži Gagri
U temelju vriježa s onog grma više hrasta
Što'no lijegah među svelo lišće
Stajao je lak na brijegu bez da od nas išta išće
Uspravljen iz zemlje tako ko' da obnoć nasta
Odvede nas i pokaže vrućeg ljeta žalfiju i kremen.
Skoro plah i pravo jednim treptajem ponesen
Povede nas tamo gdje se radost širi lijehom
Nadvi se nad nama i okupa tvrdim smijehom
Ni snašli se ne bi a već doli sutra okupa nas plodna jesen.
 
Da je čovjek otok, gdje bi obala se krila
I koliko takvih voda ostalo bi blatnim sutra
Kad ni jednoj struni trzaj ne donese jutra
Kako bi se ova gruda zvala i kakva bi tada bila.
Možda jedna topla sjena ostala je da nas sjeća.
Vjetar odgovora ne da', i kiša se danas sporo kreće
A nama je ushit, sjeta, ponos, zauzdala zima ta,
Nek' polete poljem ona srebra što ih sunce da
Pa da opet okupimo kolo koje nikad više zaigrati neće.
 
Odletjele ptice, tišina nam samo tvrda osta
Što je suza, što je bol, zar tek okov gdje se brda ruše
Sami nismo, al' se jutrom bude rike u čemeru duše
Da zaplačem i natopim rijeku s onog praznog mosta.
Sami nismo, al' nam više nema onog dragog gosta.
Gdje si sada, prijatelju, gdje ste priče i uzance
Pretrčimo lakom pjesmom prema nebu bez svitanja
Za nekog će ostati tek naklon, za nekoga sto pitanja
Što smo na ovome svitu, možemo li pokidati lance.
 
I dobar smo komad puta išli, činilo se da se magla diže
Davao si ne pitajuć kome, zašto, kako, ko' u čistoj glazbi
Pade na pod petrolejka i staklo se nepovratno razbi
Sad palimo svijeće, ali gusta tama u prsi nam stiže.
Led je u tijelima, ruke drhte, i htjeli bi da si malo bliže.
Srest ćemo se možda, jednom u daljini, nekad, davnoj
Zagrliti ono isto gnijezdo, udariti pjesmu naše grude
Lake noge zaigrat će ko' nikada u svitanju ranom
A do tada nek' ti ovaj prah od zemlje lagan pokrov bude.

Ljubuški,18. prosinac, 2009.

Brotnjo.info

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa