(NE)OBIČNI ŽIVOT S macama legne i budi se, a zauzvrat dobije ljubav

U svijetu u kome živimo, ime Branka Vujasin bi samo bilo ime žene iz Banja Luke koja radi, zarađuje i živi, ne ističući se ni po čemu posebno. Ako bismo telepatski počeli razmišljati kao mačke, onda bi ime Branka Vujasin bio sinonim za pomoć, za spas, za hranu i nadu u bolje sutra. Zato, da bismo bolje razumjeli neke ljude, trebamo izaći iz svojih okvira i komfornih zona.

Branka je Banjalučanka koja u posljednjih nekoliko godina svoje vrijeme, energiju i novac ulaže da bi pomogla mačkama. Koliko god na prvu to djelovalo kao besmislen i uzaludan posao, on to nije. To je jedan human gest, najbolje poznat brižnim vlasnicima ovih umiljatih životinja.

Avantura počinje prije četiri godine kada je Branka pronašla napušteno mače, od nepunih mjesec dana. Već prije toga je imala mačka i preko njega je spoznala koliko ova ljubav može biti velika i obostrana. I tako kreće. Zavoljela je napušteno mače, jer i ono, kao i svako drugo živo biće treba ljubav i pažnju. A mi to često zaboravimo. Onda su joj počele same dolaziti. Gladne, namučene.

"Ne biste vjerovali kako se to zavoli. Pojavi se mladunče bez majke, ja sve što želim jeste da ga spasim. Samo neće uspjeti. I tako kreće zbližavanje. Za ovo morate imati otvoreno srce. Životinji se ne može pristupiti sa predrasudama i stereotipima. Zaista, životinje sve osjete", počinje Branka svoju priču za Hercegovina.info.

Za sve ovo vrijeme spasila je preko 60 mačića. Procedura nije lagana, ali se i te kako isplati.

"Dok se mace ne udome, one borave kod mene. Ali po pravilu nova maca treba prvo u karantenu. Ako nosi neki virus, da ne zarazi ostale koje su cijepljene. Pa ide proces prilagođavanja. Vjerujte, baš kao kod ljudi. Ja ih nahranim, izliječim, vodim veterinaru, pa ih čiste i socijalizirane udomljavam", opisuje Branka proces prilagođavanja.

Sve ovo bi bilo uzaludno, da ljudi poput Branke nisu empatični, iskreni i dobronamjerni u svojim djelima. To su obični ljudi, za koje se ili ne zna ili jako malo zna, a čine tako mnogo. Ne dobivaju ordenje za humanost, a humani su. Samo što druga strana ne može da priča i da se ponosi time.

"Imate puno ljudi koji imaju životinje, ali ih nikada ne zavole. Npr. mišljenje za mačke je da im ništa ne može biti, da se ne moraju čuvati i da će za hranom poći bilo gdje. A nije tako. Maca se često izgubi i tako nastrada. One nikada ne odlaze iz svog doma. Savršeno znaju gdje joj je kuća i tko su 'njeni ljudi'. 

I veoma su odane, vjerujte mi. Takve mace rijetko kada dožive starost", kaže Branka, pa nastavlja: "Vlasnici bacaju mačiće od 2 ili 3 mjeseca, misleći da će preživjeti. Neće. Kažu da ih je grehota sterilizirati, ali vam nikada neće odgovoriti je li grehota odvojiti mladunče od majke i baciti ga u patnju i smrt".

Kaže da ulične mace nisu problem i da zahvaljujući udruženjima i pojedincima idealistima, taj bi se problem brzo riješio. Udruženja su mala i obično zavise od donacija, a pojedinci zavise samo od sebe i svog rada. Ipak, puno se truda ulaže, a svaki trud na kraju ima svoj pozitivan učinak.

Branka, ne samo što se bori da ovim macama pruži utočište i dom, već ima i jednu sizifovsku borbu, a to je podići svijest ljudi. I sama kaže da je to možda najteži posao, da je nama kao najrazumnijoj vrsti ostavljeno da pomažemo slabije od sebe, a mi to često ne radimo. Još gore, zloupotrebljavamo moć koju imamo, a koju nismo ni čim zaslužili.

"Čitav ovaj naš prostor ima jako loš odnos prema životinjama. Nema dovoljno moralne odgovornosti. Čovjek je dužan da vodi brigu o drugim bićima. To što smo najpametniji i najsposobniji, treba biti poziv da služimo svojoj svrsi", iskrena je ova Banjalučanka.

Ali podizanje svijesti o slabijim i nemoćnim počinje tamo gdje mi kažemo da su temelji. A to je obitelj. Pa slijede škola i društvo. Usko su povezani i trebaju raditi zajedno. Djeca znaju biti predivna i jesu takva. Ali djeca rade sve ono što vide od svojih roditelja. I zato je bitno i razgovarati sa njima.

"Zamislite obitelji koje uzimaju štence ili mačiće da se djeca poigraju i kada im dosade ostavljaju ih. Kakva je to poruka za njihove potomke? Poruka je da to nisu živa bića, već stvari sa rokom trajanja. Tu nema samilosti". Branka se nada da će svojim primjerom utjecati na druge. Korak po korak. Kako kažu, ljubav je jedino što kada se dijeli, umnožava se.

"Ljudi u sebi moraju probuditi nešto ljepše i plemenitije. Neosjetljivi smo. Treba nam više razumijevanja i da napokon shvatimo da ovaj svijet ne pripada nama, da njegujemo holistički stav i onda bi svijet bio bolje mjesto za sve. Živjeli bismo sa prirodom, a ona bi nam uzvratila mnogo više. Kao Indijanci, oni su vjerovali da duša stanuje u svemu", završava Branka svoj tihi apel.

U moru ružnih vijesti, kada ne znamo je li nam više privlači pažnju i crpi pozitivnu energiju pandemija, reality emisije, nasilje i sl. Branka je pravo osvježenje. Poređenje sa 'velikim ljudima' kroz povijest ne dozvoljava i ne smatra svoje podvige tako važnim. A jesu. A još su važniji, zato što njeni sapatnici i mali prijatelji ne mogu pričati i svima razglasiti. Time je njen gest veći. Branka je jedan dobar čovjek koji vraća nadu, kada je to svima potrebno.