Sanja je u Stari grad donijela unikatne figurice od gipsa, danas one stižu sve do Japana i Kine

Kada je prije 10 godina Sanja Mataradžić odlučila zakoračiti u Stari grad nije ni slutila da će donijeti nešto potpuno novo, barem po pitanju ručnog rada, te da će godinama poslije mnogi početi uzimati njezin rad kao primjer. Još u svojim dvadesetim godinama uz podršku supruga počela je praviti unikatne figure od gipsa, kako sada duhovito kaže, možda čak malo nespretno i sporo u usporedbi s današnjicom, ali ipak uporno i ustrajno. Godinu za godinom, njezino umijeće se povećavalo, inspiracija je nadolazila sve više, a zastajanja prolaznika su bila sve češća, što ju je i iznenađivalo u početku.

„Već jedno desetljeće moja radnja se nalazi u Starom gradu i mogu vam reći, ono kad kažu da Mostar uđe u krv je točna tvrdnja, ali Stari grad je tek nešto posebno. Sada već sebe ne mogu nigdje drugo zamisliti“, započela je Sanja Mataradžić za Hercegovina.info.

Mala zanatska radnja neobičnog naziva "Ninčula", za koje ni sama Sanja nema konkretno objašnjenje osim da je simpatično neobično, rasla je zajedno s njom, a iako će turiste zasigurno privući pažljivo urađeni predmeti, ono što će ih zadržati je još sigurnije Sanjin osmijeh i energija, jer nije uvijek sve, kako kaže, u novcu i prodaji, ima nešto i u osmijehu i lijepoj riječi.

„U radnji zajedno, iskoristila bih riječ stvaramo, moj suprug i ja već godinama, a sve što radimo, radimo s gipsom. Kad nam taj materijal dođe pod ruku, inspiracija sama dolazi, a pretežno sve nosi simbol Starog grada i Starog mosta, bilo da su u pitanju magneti, šolje, tanjuri, kamene ploče ili prosto mostovi. Sve čemu težimo jest da stvaramo sami, da ne uzimamo i ne uvozimo proizvode sa strane i od drugih, jer bitno nam je da svi turisti vide neki naš osobni pečat, a onda ga i odnesu dalje sa sobom u svoje domove. Kako god, iako ne ponesu svi neki predmet za sobom, ja želim da svatko tko zastane ponese ljudsku toplinu i osmijeh. To je ono što krasi Mostar“, rekla je Mataradžić uz pojašnjenje da je bilo situacija kad se neki prolaznici vrate i više puta naglašavajući pozitivnu energiju.

Stvoriti suvenir od gipsa zahtjeva pripreme, tako da za ljetnu sezonu spremanje počinje već na zimu.

„Za izlijevanje svih proizvoda kako bismo mirni dočekali početak sezone potrebno je sigurno i do tri mjeseca, zbog cijele smjese, kalupa i procesa sušenja. Nakon toga slijedi bojanje, ukrašavanje gipsa, za što sam zadužena ja. Sada već, nakon toliko godina, za sat vremena mogu završiti i 50-ak komada sa svim detaljima, da se baš sve riješi. Sve se radi ručno, kistovi, boje, a ljudi vole zastati i promatrati kako to radim, jer ponekad moram crtati na licu mjesta, kući ne stignem sve uraditi“, pojasnila je Sanja.

Ljudi ipak cijene ručni rad, jer vidljivo je kad je nešto mašinski urađeno, a kad je ručno, što ne može baš svatko.

„Sigurna sam da moji radovi sada krase na tisuće i tisuće domova, a nema ljepšeg osjećaja kad znate da je dio vašeg truda otišao u Ameriku, Japan, Kinu i slično. Ponekad se događaju i velike kupovine, kada jedan posjetitelj kupi više proizvoda, ali pretežno je to u manjim količinama“, kazala je Mataradžić.

Danas, u Starom gradu postoji mnogo još radnji koje se bave ovim poslom, ali Mataradžić je prva koja je prije deset godina počela praviti predmete baš od materijala kao što je gips.

„Kako rekoh, danas nas ima mnogo, ali svi su autentični, tehnika se nikad ni u jednom poslu ipak ne može iskopirati. Godinama smo uspjeli zaključiti što se ljudima najviše sviđa, pa tako sad imamo pripremljene kalupe, skoreno ljepilo koje se izlije i ubaci most. Potrebno je jedan dan da se osuši, ali ima tu puno posla. Zima je naše vrijeme stvaranja“, naglasila je Sanja za naš portal.

Zanat u Mostaru je teška tema, kaže Sanja, pa dalje objašnjava kako sve češće ima osjećaj da je sve izumrlo ili se jedva održava na nogama, a podrške institucija i ljudi za ovakvu vrstu posla i umjetnosti svakako manjka.

„Ljudi cijene ručni rad, ali njegova vrijednost u novcu se često umanjuje, pa tako za ručni rad nude neke minimalne sume koje prosto ponekad izazovu šokirane reakcije. Stari grad je s razlogom pun i velika turistička atrakcija, sumnjam da bi se u nekoj drugoj državi tako cjenkali. Ove godine je cjenkanje nikad izraženije. Razumljivo mi je da se da popust na nekoliko komada i veće količine, ali za jedan magnet ručno urađen stvarno nema smisla spuštati cijenu, jer na kraju dana što mi imamo od toga“, istaknula je Mataradžić.

Kada je u pitanju Sanjina obitelj i ovaj specifični zanat, njene želje idu ka održavanju i prenošenju posla na mlađe generacije.

„Voljela bih da i moja djeca nastave s ovim na istom mjestu, pa tako starijeg sina već polako uvodim. Mi smo ušli sami u u ovaj izazov i uspjeli smo se izboriti još od prve godine, a tko zna, možda moja djeca dovedu nešto potpuno novo u Mostar jednog dana. Ja sada znam da nikada ništa drugo ne bih mogla raditi. Za budućnost, voljela bih da imamo sasvim dovoljno za život, mi smo navikli raditi svojim rukama, pa i ne tražimo mnogo, neka ostane samo ovako. Ovaj mostarski kamen je bio tu i ostat će i to je ono što je bitno, a meni je drago što smo dio povijesti na starogradskim ulicama“, zaključila je Mataradžić.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.