Mariana: Odkud si? Iz pm.

žene, mariana, mariana, mariana, mariana, mariana, mariana, mariana, mariana, mariana, ljubav, mariana, ćaća, mariana, mariana, mariana, tata, ćaća, otac, mariana
Divna. Najkrasnija.
Sa još krasnijim duhom.
Kulturom, muzikom i običajima.
Moja je Zemlja dala i uzela, uzima i uzimat će mnoge divne sinove i kćeri.
A mi ćemo šutjeti pognute glave.
Čas ponosni, čas prevareni.

Odakle si? Iz pm.
Eto odkud.
To je najrealnije što mogu reći.
I kada vidim dešavanja u mojoj Zemlji, drugo ni ne mogu reći.

Ne želim više biti stanovnik ove lijepe Zemlje, još manje promatrač svega što se iznjedrilo iz iste.
Ja nisam iz Zemlje dje se ljudi međusobno mrze i svakodnevno svađaju i ubijaju, surovo i najsurovije tražeći i najbanalnije razloge za zlodjela.
Poput izoglavljenih životinja đe čak i one imaju mjeru.

Ja nisam i ne želim biti kćer Zemlje đe vladaju korumpirane budaletine,materine kćeri koje gledaju marke ni ćaćini sinovi koji obezvrijeđuju slabije jer su tako odgajani.
Ne želim gledati budalase kako se otimaju za fotelje dok ostali svijet krepava na rubu egzistencije.

Đe te gledaju "iz čijih si kuća" odmjeravajući te od glave do pete kada kažeš tko si i pišeš uzaludan zahtjev na birou za posao.

( Ne nadaj se, glupačo. Tamo su već zaposlene "njihove" tetke, strine, rođaci.)

Ne želim biti dijete Zemlje đe vladaju kurve, starlete, drogeraši i silovatelji dok oni bolji, zdraviji, odgojeniji i obrazovaniji propadaju između četiri zida, bez ikakve nade.
Osuđeni da čekaju neko bolje vrijeme, neke bolje prilike, eventualno promjenu vlasti.

Ne želim biti bolan dio ovoga svega, valja mi pred Boga ići.
Šta ću Mu kazati tamo?
Ja se eto borila s takvima ali odustajem, ne može se više.
De ti mene vrati tamo odkud sam i izašla, najbolje bi bilo.
Da ne gledam ova zvjerstva i ludila.
Đe djeca ginu na najsurovije načine!
Đe djeca bivaju silovana, osakaćena, izdana i od Tebe i od ljudi.
I niko da plati za to, ni da trepne.
Da odgovara, da istupi ko' čovjek i kaže kriv sam.

Oprosti mi, Boze, al' ne želim.

Ovo nije Zemlja kakvu želim za sebe i za svoju djecu.
Život u konstantnoj neizvjesnosti i strahu, uza svu borbu, kakav je život?
Zar to nije samo privid zivota i puko preživljavanje?
Kako se moze čovjek zaštititi?
Lagano distancirati od svega?
Kako da mu duša otvrdne pa prestane da brine, da haje i mari.

Kako kada se čini da je svaka borba unaprijed osuđena na propast?

A Zemljo, lijepa ostaješ i dalje.
A mogla si i bolje i više.

Samo da si se potrudila.
Samo da si..
Ma nije važno.

Mare, odkud si?
Iz pm i više me ne pitaj.

Mariana/HERCEGOVINA.info