Smilje božanstveni miris u domeni tradicionalnog travarstva

Božanstveni miris smilja, slatkast, slojevit i iznimno parfemski, davno je nagnao ljude na njegovu kozmetičku uporabu. Kao imortelle, dobilo je reputaciju da ima moć izbrisati tragove vremena na licu.

Smilje se danas više spominje u domeni tradicionalnog travarstva, dok ga moderni pripravci vrlo rijetko sadrže...

Anti-age jedna je od najpoznatijih riječi engleskog jezika, skovana u mudrim marketinškim strategijama više ili manje prirodne kozmetike. Davno prije takvog trenda, naše prabake imale su jedino svoj okoliš. U kamenu i kršu sredozemnih zemalja, od Hercegovine i Korčule preko Sicilije i Korzike, pa sve do Španjolske, u kasno proljeće, ispod vrelog sunca cvatu milijuni malih sunaca. Žuti cvjetovi smilja, skromni i uzvišeni, zaplijeniše pozornost naših predaka svojim zamamnim i mekim mirisom. Ne prozvaše ga uzalud imortelle, besmrtno. Svake godine, na mjestima gdje samo rijetko bilje može naći svoj dom, uporni život cvate u svojoj besmrtnosti. Kao kontrapunkt iz Mahlerovih simfonija, smilje je, kroz bujni cvat na suhom kršu, davalo živost dalmatinskim domovima i bezvremensku ljepotu koži generacija žena.

Naučeni smo kako je smilje biljka iz kozmetike, no travari su je stoljećima koristili i u druge svrhe. Postoji mnogo vrsta smilja, a najpoznatija je Helichrysum italicum. Pripada velikoj, evolucijski razvijenoj obitelji Asteraceae, u kojoj su mnoge aromatične ljekovite vrste, poput rimske i njemačke kamilice, te stolisnika. Smilje obično cvate u svibnju, kad se i sakuplja. Koriste se njegovi cvjetovi, pogotovo za proizvodnju eteričnog ulja. U fitoterapijske svrhe koristi se i cvijet, ali katkad i herba (zelen) biljke u cvatu. Cvjetovi i listovi smilja sadrže jako gorke tvari, ftalide, te flavonoide. Premda čaj smilja ima iznimno ugodan, gotovo parfemski miris, njegov je okus gorak. Po tome pomalo nalikuje na čaj cvijeta prave lavande, koji je također ugodna mirisa, ali gorka i neugodna okusa.
Gotovo zaboravljen u fitoterapiji

Uporaba smilja u fitoterapiji gotovo je zaboravljena. Kao mnoge gorke biljke, djeluje kao koleretik (potiče protok žuči), čime olakšava proces probave (trebaju ga se kloniti ljudi koji imaju žučne kamence). Ipak, u toj primjeni istisnule su ga druge biljke, poput artičoke, čička, korijena maslačka i ostalih biljaka koje dominiraju tržištem. U Hrvatskoj gotovo i ne postoji komercijalni preparat koji djeluje na jetru i žuč, a u čijem bi sastavu dominiralo smilje.

Ipak, smilje ima i svojih prednosti - osim što djeluje na žuč, pojačava i lučenje probavnih sokova u želucu (stomahik) te lučenje probavnih enzima iz gušterače. Stoga bi bilo idealno za sve koji pate od otežane probave. No, u tome su ga opet danas istisnuli biljni preparati koji sadrže tzv. proteolitičke enzime (razgrađuju proteine iz hrane), poput ananasa i papaje. Smilje se danas više spominje u domeni tradicionalnog travarstva, a vrlo rijetko sadrže ga moderni pripravci. Jedino što možemo reći je - šteta.

Smilje se uobičajeno koristi u obliku infuza (čaja), a danas rjeđe i tinktura. S čajem ne treba pretjerati, prije svega zbog gorkog okusa: 2 čajne žličice suhog i usitnjenog smilja prelije se s 1,5 do 2 dcl kipuće vode, a svježe spravljen čaj pije se prije obroka jednom do dva puta dnevno, po potrebi. Tinktura se spravlja u 45-postotnom etanolu: 1 kg suhe biljke ekstrahira se u 5L etanola, a dnevna doza iznosi 2-4 mL u čaši vode, jednom do tri puta dnevno.

Osim običnog smilja, u fitoterapiji se puno koristi srodna vrsta - pješčarsko smilje (Helichrysum arenarium). Neki ga autori hvale više kao ljekovitu vrsta i od poznatijeg smilja (Helichrysum italicum).

aromaterapija.biz