Čudesno ozdravljenje Duvanjke Mire Perić

Čudesno ozdravljenje Duvanjke Mire Perić
...Mire Perić, r. Nevistić iz sela Kolo kraj Tomislavgrada. Ova samohrana majka rođena je 1954. godine u selu Kolo, župa sv. Mihovila Arkanđela - Duvno, BiH. Kršćanski brak zasnovala je 1972. sa svojim pok. mužem Martinom, koji je nenadano umro 2006. i to upravo na dan Mirina hodočašća u Međugorju. Rodila je šestero djece: Mateja, Ružicu, Stipu i Antu. Matej i Ružica imaju svoje obitelji, a Ante i Stipe su joj s majkom. Dvoje prve djece, blizance, Bog je uzeo k sebi. Iznimno je ponosna na svoju djecu a oni su joj bili i ostali oslonac i desna ruka u svemu, osobito kada se teška bolest, najprije postupna klonost, a onda od 1990. pogoršanje i posvemašnja klonulost udova 2014., nastanila u njezinoj životnoj adresi. Bolest je nastupila već 1988. od tada joj je bila potrebna svekolika pomoć bez koje nije mogla funkcionirati.

Evo Mirina svjedočanstva:

Kad smo brat Zlatko iz OFS-a i moja malenkost pohodili Miru u njezinu domu, ušli smo pažljivo i tiho s nekim osobnim poštovanjem misleći da ćemo naći bolesnicu u krevetu i nezavidnome bolesničkom stanju. No nije bilo tako. Mira je bila na nogama i kao svaka vrijedna domaćica nešto radila po kući. Kada nas je primjetila vrlo nam se obradovala: „Evo me, fratre. Tu sam, na nogama i radim. Vi ste mislili da sam u bolesničkom krevetu. Bogu hvala da ste mi navratili i izvršili obećanje župnika fra Velimira. On mi je obećao da ćete doći." To su bile Mirine riječi dobrodošlice koje je izgovorila u sjaju sreće, posvemašnje radosti i dubokoga duševnog mira. Nakon nekoliko uobičajenih pitanja Mira započinje svoju, ne neku lijepo i vješto sročenu priču, nekih ostvarenih ili neostvarenih želja i događaja, nego ona kazuje svoje istinito kazivanje - svjedočenje onoga što je doživjela ovoga Božića.

A doživjela je neizmjerno veliku milost, radost i sreću neprotumačiva i čudesna ozdravljenja od uzetosti udova. Svoju radost je već podijelila s tolikim radoznalima koji „opsjedaju" njezin dom, a evo i pomoću Naših ognjišta, koja rado čita od samih početaka, želi podijeliti sa svima koji to žele srcem pročitati.

„Od kako znam za sebe, svoju vjeru duboko proživljavam jer sam iz vjerničke obitelji koja je bila presudna za moj život i životno usmjerenje. Istinski vjerujem u Boga i volim Gospu kojoj svaki dan neizostavno molim krunicu te na taj način zahvaljujem Bogu i dobroj Majci za sve radosti i sreću, za tolika dobra koja sam primila u životu, da se po Njezinu moćnom zagovoru dobra uvećaju, ali Majci nad majkama, (a komu bi drugom?), povjeravam i sve svoje tjeskobe, muke, nevolje, križeve... kojih nije malo. Od početka ukazanja išla sam u Međugorje barem tri puta godišnje. Rekla sam: Gospe moja, dolazit ću ti kada god mognem, bila je moja molitva i obećanje, i kada god sam išla, a išla sam bezbroj puta, to mi je uvijek bila prava duhovna obnova od koje se moglo sretno živjeti. Tko bi mogao nabrojiti i zaboraviti te lijepe milosne trenutke, najprije duhovne okrjepe na tome svetom mjestu gdje se opet nebo dodiruje sa zemljom, a onda i onu radost i veselje u povratku kućama prepuna srca i duše. Sjećam se kako ste nas upravo Vi kao gvardijan često pratili i molitvom, pjesmom i lijepim humorom dodatno uljepšavali nam dan i hodočašće. Posljednji put bila sam u Međugorju 2010. godine. Poslije, uza svu silnu želju, više nisam mogla od bolesti koja me snašla već 1988. i postupno ali sigurno sputavala. Iz dana u dan bivalo je sve teže dok nisam posve onemoćala i klonula, dok me bolest nije posve prikovala uz krevet. Preostali su mi samo vjera, zaufana svakodnevna molitva i svesrdna pomoć moje djece i obitelji.

U međuvremnu je teško obolila i jedna meni važna osoba. Htjela sam joj pomoći, ali kako? Neobjašnjivo mi je i iznenada, upravo pred ovaj Božić, došla neodoljiva želja da opet odem Majci u Međugorje kako god to bude moguće da se pomolim za tu osobu; da joj budem duhovna potpora, ali i da učinim božićnu ispovijed. Uspjela sam otići u nedjelju na Materice i blagdan sv. Lucije, 13. prosinca 2015., ali se nisam mogla ispovjediti zbog zdravstvenog stanja. Plakala sam i vratila sam se kući neraspoložena razmišljajući: pa kako ću se ja u kući ispovjediti kada to nikada nisam? I s ovakvim raspoloženjem odjednom sam osjetila poboljšanje i strpljivo dočekala nedjelju Očića pred sami Božić.

Osjećala sam da mogu i uz pomoć svoga sina otišla u našu crkvu; prošla kroz vrata Milosrđa koja su i na našoj bazilici otvorena uz ovug Godinu milosrđa, ispovjedila se da čista srca i duše dočekam Isusovo rođenje i sudjelovala na sv. misi. Nakon sakramenta pomirenja opet sam osjetila još veću promjenu u svom organizmu; dobila sam neku novu snagu u svome tijelu tako da sam ostala stajati na nogama gotovo cijelu sv. misu misleći da je to možda samo neki privid.

Od toga trenutka svaki dan mi je bilo sve bolje. Zdravlje mi se opet vraćalo, a što je najvažnije, neka nutarnja neopisiva sreća i mir su ispunili moju dušu. Uz ovo tjelesno ozdravljenje osjećaji mira, sreće, radosti, koji su tako snažno dodirivali moje biće je zapravo drugi čudesni znak. A u ovome procesu dogodio se i treći, a to je trenutno odvikavanje od bilo kakve nepristojne riječi i psovke, koje se, na žalost, danonoćno izgovaraju u našem hrvatskom i katoličkom narodu. Nisam ni ja u tome bila baš bezgrješna. I jasam manje-više podlijegala tom mentalitetu i sotonskoj navici, kojekavim prostotama, spominjanju Đavla i još teže zlo - predavanje Sotoni i ogovaranju... Ali, gle čuda. Odjednom mi je sve to postalo neopisivo ogavno i odvratno da sam se gadila sama sebi i čudom čudila kako sam ja to kao kršćanka, katolkinja, Hrvatica i majka mogla uopće izgovarati.

I sada, kada god čujem bilo kakvu prostotu, a osobito sotonsku bludnu psovku i hulu protiv Boga, Isusa, Gospe i svetinja..., ja se toliko uznemirim, zgražam i naježim da mi jednostavno dođe da povraćam, prenosi.

Ne mogu se čudom načuditi tim bijednim kršćanskim dušama koje Sotona tako navlači „na tanak led" i želi upropastiti njihove duše, a na obitelji, posebno djecu i mlade i sve nas, tim glavnim grijehom našega hrvatskog naroda, zazivaju zapravo sotonsko prokletstvo mjesto Božjega blagoslova. I kako ćemo onda na „zelenu granu"? i jer vrijeđaju Boga, Isusa, Gospu, oni vrijeđaju i sve nas koji vjerujemo jer je Bog Otac sviju, Isus je svima brat i Spasitelj, a Gospa Dobra majka koja nas zagovara kod Isusa jer nas voli i jer joj je stalo do naše sreće ovdje i u vječnosti. I nije to slučajno dam se Gospa ukazala u Međugorju, u našoj zemlji i u našemu hrvatskom narodu kao Kraljica Mira; da nama i čitavomu svijetu progovara našim lijepim hrvatskim jezikom i prenosi spasonosne poruke Neba. Imamo li pravo ostati gluhi i nijemi na sve to, pitam se? Ta u ovome nemirnom svijetu i tolikim nemirnim dušama što nama je ptorebnije nego MIR s Bogom, jednih s drugima i sami sa sobom? Mir je vrjednota neba za koju se isplati sve žrtvovati. I kada bi mi se moja bolest opet vratila, a mir koji sam zadobila i koji tako blagodatno osjećam ostao, opet bih bila sretna i Bogu zahvalna. Evo kako je Bog svemoguć i čudesan u svim svojim djelima. On po svojoj neizmjernoj ljubavi i milosrđu, po našoj predanosti, čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri sve čini i sve može učiniti.

Ja sam, Bogu i Gospi hvala, to iskusila i evo to javno svjedočim, a to potvrđuju i moji medicinski dokumenti i moja doktorica Silva Dilber koja me s puno srca pratila u sve dane moje bolesti i htjela mi je pomoći koliko je kao stručna osoba mogla, svjsna da je i moćna medicina ipak ograničena.

Mnoštvo me prijatelja, rodbine i radoznalih sa svih strana telefonski zvalo; stotine su prošle kroz moju kuću i raspitivali se kako se to dogodilo, a ja sam svima strpljivo i radosno svjedočila.

Pročulo se to pa su me zvali mnogi i iz inozemstva i što mi je osobito drago nazvao me provincijal fra Miljenko iz Mostara. Dugo smo razgovarali, a obećao je i navratiti kad mogne. Svima sam zahvalna srca posvjedočila ovo Božje djelo i kazivala onako kako sam ja to doživjela. Da, mnogi su sa mnom plakali. No bile su to suze radosnice. Još mogu samo reći, uskliknuti: O, Bože, kako si velik i čudesan u svojim djeloma. Slava Bogu!".

Preuzeto iz Naših ognjišta