Parovi kod kojih je uvijek kriv onaj drugi

Ispunjava nas nezadovoljstvo, tuga, praznina. Dok će se samci sami nositi s emocionalnim teretom, oni koji su u paru imaju publiku unutar četiri kućna zida pred kojom mogu izbaciti sav jad, piše trigon.hr.

Ogorčenost ne mora čuti šef ili prijatelj, susjed ili vozač tramvaja, iako smo se gotovo svi katkad iskalili na nekom nedužnom i nepoznatom. Ali partner nam je najbliži. On je tu da razumije i suosjeća s nama. Netko pred kime nemamo nikakvih zadrški već možemo pokazati svoje pravo lice. To je prednost života udvoje. Ali i zamka.

Svi poznamo parove koji se, kad im se dogodi nešto loše, iskaljuju jedno na drugome. Općenito, uzajamno se optužuju zbog grubosti, sebičnosti, nerazumijevanja, odbojnosti. Jedno drugom pokazuju najružniji dio sebe. Uvijek je krivac "onaj drugi". U njihovom domu stalno vladaju sitne čarke. A sve počinje od toga što su izgubili onaj minimum uvažavanja kojeg trebamo imamo prema svakom biću.

Bez samootkrivanja nema bliskosti. Ako s partnerom ne razgovaramo o najintimnijim razmišljanjima i osjećajima, naš će odnos uvijek ostati površan. Ako bez straha ne možemo pokazati da smo katkad ranjivi, slabi, nervozni, depresivni, nećemo se osjećati "kao u svojoj koži". Kakva je to veza u kojoj se suzdržavamo biti ono što jesmo?!

Ali "biti svoj" ne znači zaboraviti da i druga osoba ima svoje osjećaje i potrebe? A na partnera mnogi zaboravljamo. On/a je ionako tu. Ljubav je sama po sebi dovoljna da se prevladaju sitne i krupne svađe, zamjeranja, uvrede koje se izbacuju u afektu...Da se možemo duriti koliko hoćemo, a on/a će, ako nas zaista voli, sve to razumjeti.

Život u paru ne znači da (i) sami nismo odgovorni za to kako se osjećamo. Život udvoje pruža dozu sigurnosti i zaštićenosti, ali nas ne oslobađa odgovornosti. Kad se osjećamo loše, krivnju ne trebamo uvijek prebacivati na onog drugog, već valja poći od sebe. Zbog toga nam bračni terapeuti savjetuju da razgovor, pogotovo kad se pojavi sukob, započinjemo u prvom licu i kažemo: "Ja se osjećam tužno... Ja bih željela (želio)..." Ukratko, savjetuju da govorimo o svojim osjećajima, a ne o tomu što bi drugi trebao činiti i da ne koristimo svoje osjećaje kao oružje protiv drugoga. Brojne komunikacijske teškoće nastaju samo zbog toga što ne znamo jasno reći što osjećamo. Ili, još gore, niti ne znamo što osjećamo.