Oprosti nam, Mahire. Nismo uvijek takvi bili

Pa i taj dan kada me je razredni kolega pozvao da idem s njim kući iz škole, zajedno s njegovom sestrom blizankom.
Veselo sam poskakivala dječji naivno vjerujući da sam primljena u raju, da sam dio iste.
Bili su dobri prema meni dok je bilo i druge djece oko nas, čim smo ostali nas troje sami moj kolega je strgao s mene moju školsku torbu i bacio je svojoj sestri.
Nisam znala šta se dešava, bila sam uvjerena da je sve samo igra.
No, tup udarac u glavu me je probudio iz sna. Oboje su me zbacili na pod i udarali nogama i šakama. Potekla mi je krv iz nosa, ogulila sam i koljena, raskinula nove roza hulahopke koje mi je majka kupila u tadašnjem "Borcu" da joj budem onako najljepša.
Kupila mi je čak i haljinu.
Doma sam došla izudarana.
Srećom, matere nije bilo.
Nije bilo nikoga.
Sreća!
Znam da bih dobila i dodatni degenek.
Oprala sam se i, kao da nije ništa bilo.
Gledano s vanjske strane.
Mami sam slagala da sam hulahopke poderala padom na satu tjelesnog a haljinu još dugo prala od krvi.
Bila sam jaka.
Onako, najjača.
Unatoč, primljenim batinama još jača.
Zahtjevala sam da me prime u ritmiku koju je vodila razredna "elita".
Djeca komunista.
Ja im nisam odgovarala radi krunice oko vrata kao ni to da sam se pričestila na vrijeme dok su njih vodili roditelji po noći, da se ne zna, plaćajuci masno svećeniku.
Nisam im odgovarala jer sam umjela da mislim, jer sam uvijek bila puna ideja.
Nisam im odgovarala, između ostalog, jer sam nosila hlače na tregere i nisam imala lakirane cipelice.
Za njih sam bila "seljanka sa proplanka"
Odgovarala sam sebi i bila ponosna na svoj odgoj, svoje roditelje te sve ono što su mi tada mogli pružiti.
Na ritmiku sam mogla zaboraviti, dobila sam izričito NE i svako novo protivljenje značilo je šutanje te uvrede.
( a bila sam najmanja u razredu )
Majci nisam smjela nista recć a i da sam rekla, kakva korist?
Očevi njihovi su bili tadašnja vlast u mom malom gradicć, ništa ne bih dobila već sam mogla samo izgubiti.
Kao i moji roditelji.
Zatvorena su mi bila vrata i na folkloru te svim natjecanjima školskim.
A voljela sam plesati, voljela sam pjevati.
Zaslužila sam i ja priliku no ulaznicu nisam imala; moj otac nije bio vlasnik ničega ni direktor,ni ičiji potrčko radi prestiža.
Bio je samo čovjek a to nije bilo dovoljno.
Smijali su mi se u lice i rušili samopouzdanje, vrijeđajući me iz dana u dan.
Kako sam samo patila i plakala!
U sebi, naravno.
Školska prijateljica mi je jedan dan rekla da idemo tamo gdje 'oni' baŠ i ne dolaze.
Pitala sam je, zar je moguĆe da uopce postoji takvo mjesto.
Postoji. Crkva se zove.
Tu sam došla na svoje.
Pjevala sam, čitala na misi, glumila u dramskoj sekciji.
Neumorna, puna elana.
Bilo je tu i nepravde u crkvi, časne i svećenik su uvijek voljeli više "moćnike" ali nisu ni nas, 'obične' tjerali.
Preživjela sam školovanje, udarce, ponižavanja, uvrede, provokacije raznorazne no, ostane ono nešto.
I to nešto te prati kroz život.
Imasšsuludu potrebu da se dokazuješ, da budeš prihvaćen.
Ostane u tebi gorčina i bijes.
Ali, prežiš.
Ko za inat.
Šta je sa onima koji odustanu?
Koji ne prežive gore od onog najgoreg kao što je to slučaj sa Mahirom čija nesretna sudbina potresa čitavu BiH?
Znao je Mahir jako dobro tko su ljudi, kakvi su.
Kako li se samo osjećao, sam i u svom jadu osamljen?
Upoznao je nepravdu na najbrutalniji mogući način, skontao je sustav i odustao od borbe ostavivši svijetu u amanet opomenu, da se više nikad nikome ne ponovi.
Da li će ga svijet iznevjeriti?
Da li ćemo zaista dozvoljavati mocnicima da nas gaze, ne dajući nam ljudsku potrebu da budemo samo ljudi pod nebeskim svodom gdje bi svi trebali imati ista legitimna prava?
Prava na zdrava odrastanja, na život?
U kakav svijet donosimo djecu, čemu ih učimo?
Koliko vremena provodimo s njima?
Da li ih odgajamo na pravi način ili to umjesto nas čini tehnologija?
Tko su im uzori?
Da li nam vjeruju?
Da li su ljudske vrijednosti svedene na minimum?
Vi to meni recite.
Oprosti nam, Mahire.
Nismo uvijek takvi bili.

Sanjaj.
Bit će sve u redu.

Jednom.

Mariana

HERCEGOVINA.info