Kompjutori su nam oteli djecu

Posljednjeg dana nastave cijeli bi se razredi uputili na plaže: mali bi Splićani skakali s Kavala, oni na kontinentu osvježenje potražili na kakvom jezeru, rijeci ili barem potoku. Jutrom bi se, dakle, brčkali, plivali, a popodne i uvečer zezali pred kućom; nešto starija djeca igrala bi nogomet, košarku, mlađa franje, laštik, kukalo ili vatalo.

Društvenim bi igrama seniori učili juniore, trule babe bi, recimo, s vremenom, istisnule "papagalo, koje ura že?", a stvari su evoluirale tek toliko što je karet odmijenio bicikl, romobil ili role, pa su klinci pičili brže nego njihovi očevi i starija braća. A, onda se unatrag sedam, osam godina sve stubokom promijenilo.

Pod ruku s općom informatizacijom, cika je nestala s ulica. Kompjutori, tableti, glupi ili pametni mobiteli - svejedno, omađijali su mlađariju do te mjere da su dječje igre prvi put i njima i roditeljima postale težak problem.

Ma koliko vam se ovi reci činili banalnima, riječ je o problemu suvremenog društva koji je detektiran kao "bolest ovisnosti o računalnim igricama". Mladi se, naprosto, ne mogu odvojiti od njih: koračaju ulicama i prstićima prebiru po touch screenu dok se ne polome ili završe pod autom.

Rođak mi priča da je malog, prilijepljenog nosom uz kompjutor, dozivao nekoliko puta, a kako ga ovaj uopće nije registrirao, uhvatio ga je za ramena i tresao, no ni to nije pomoglo. Tek kad je prislino ugasio računalo, klinac je osvanuo u ovom svijetu. Slušam ženu na Žnjanu. Žali se kako je klinje jedva izvukla na more. Njena tri sina po deset sati, na tri kućna računala, igraju jedan protiv drugoga, a da se uopće ne vide.

Odgovaralo joj je to jer radi od kuće, pa joj treba mir, dok nije shvatila da je srednje dijete postalo ovisno o igrama, da se budi noću i pali tablet pod plahtom, preskače obroke i odlaske u WC, sve manje komunicira... Dok se žali prijateljici da joj se mali zbog igrica i chata otuđio, druga joj odobrava i veli da ni ona svoje ne uspijeva potjerati van.

- Lito je, a neće iz kuće?! Pokušavan ih nagovorit na sve moguće načine, al' ne ide. Nekidan san uspila, i znaš šta mi se dogodilo? Nije izaša, a već zvoni. Kaže: "Mama, vani nema nikoga, al' san zva prijatelje na parlafon da se umrežimo." Ne moran ti govorit da ga je muž nakon tri i po sata mora plesnit da ide ručat.

Pedofili vrebaju

U Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu liječi se generacija ovisnika o kompjutorima. Mali bolesnici su u dobi od 8 do 14 godina. Roditelji se žale liječnicima da su, nakon što su im uskratili igrice, doživjeli neviđenu agresiju ili povlačenje u sebe.

Čitam u "Daily Mailu" da takva djeca kasne na nastavu jer se jutrom bude teško iscrpljena dugotrajnim buljenjem u gadgete, pa imaju velikih problema u školi. Neka su zbog igrica i intereneta u nju prestala i dolaziti. Psiholozi konstatiraju da se problem uoči tek u fazi kad je narastao do mjere da je malom bolesniku potrebno liječenje, odnosno nije ga moguće riješiti samo komunikacijom s roditeljima, jer je ugoda koju im igrice stvaraju poput droge koja ih je opila, uzela pod svoje.

Postaju ovisnici o adrenalinu što raste sa svakim novim osvojenim levelom, bodovima, nagradama... Vrhunac je kad doktori konstatiraju kako je malac stvarni svijet zamijenio virtualnim. Ništa manje opasno nije ni chatanje, često toliko okrutno da se ništa u zbilji ne da mjeriti s time. Istina, među djecom su stoljećima letjele teške riječi i psovke koje su slušala od starijih - ali samo letjele po sistemu što kroz jedno uho uđe, na drugo iziđe.

Danas, kada sve to ostaje zapisano, dapače, dostupno širokom krugu korisnika, može ostaviti strašne posljedice na onoga tko je bio izložen verbalnom nasilju. Za to da mu se netko narugao, naime, ne znaju samo on/ona i njegov zlostavljač, cijeli razred ili ulica, već njih stotine ili tisuće, deseci tisuća koji su logirani na nekom forumu, chatu, igrici, gdje li već, pa sam osjećaj da te cijeli svijet ismijava dovodi do ludila.

O pedofilima koji se "ukrcavaju" na igrice za mališane i mame ih na sastanak da i ne govorimo. To je posebna tema. Tu će tek policija imati posla.

Krvožedni crtići

A jeste li samo vidjeli te izopačene crtiće? Nisu to više bezazleni Tom i Jerry, Duško Dugouško koji bježi trapavom lovcu. Igre su još gore. U 3 D tehnologiji, vjernoj imitaciji tamne strane života, vaš klinac progoni virtualnu žrtvu da bi je na koncu likvidirao. Ili je u pitanju više njih - pa se radi o masakru u kojem nevina djeca uživaju, kojem se vesele.

U Njemačkoj je tinejdžer, koji se danonoćno nije odvajao od takvih elektroničkih zvizdarija, jednom izišao iz virtualnog svijeta u stvarni, pa ubio šesnaest svojih kolega i profesoricu. To je krvavi finale ove priče. Djecu više ne treba spašavati profesora, kako su pjevali floydovci, već kompjutora koji su nad njima preuzeli potpuno kontrolu.

Vratimo ih kućama, pa istjerajmo pred njih: u dvorišta, na igrališta, parkove i plaže, u taj divni, neponovljivi svijet koji ćemo, plašim se, morati braniti od računala. Ljudi, stvorili smo monstrume, znanstvenofantastični filmovi su se obistinili. Nažalost.

Slobodna dalmacija