Kako je mali čovjek živio u velikom gradu

Krenuo je iz malenog Hercegovačkog krševitog sela na studij u Osijek. Puno toga roditelji su se odrekli da bi njihov Luka postao student.

Piše: Iva Međugorac

Svaki zarađeni dinar otac je spremao pod jastuk i svi u kući znali su da je to Lukino i da se ne smije dirati. U svom jedincu gledali su spas. Otac je često susjedima ponosno ponavljao: ''Moj Luka ća biti advokat!''. Kada bi to izgovarao snene i umorne oči na trenutak bi se napunile sjajem i radošću.

Lukin otac bio je seljak i radnik, za svaki komad kruha morao se izboriti svojim žuljevitim ponekad gladnim i drhtavim rukama. Zbog svojega teškog života sinu je htio dati sve što je imao, ponekad i više od toga. Toga dana kada je Luka odlazio majka je u stari kofer spremala najljepše ''misne'' košulje i  nove hlače što mu je otac uzeo na pijaci. Spakirala je žena i pršut koji su dugo čuvali samo za Lukin polazak, kao i svaka Hercegovačka obitelj u paketić su umotali malo suhog mesa, smokava, vina i raštike, da mali ima ako mu netko dođe.

Luka je na autobusnoj stanici izljubio roditelje i krijući suze krenuo u novi život. Ujutro ga je na stanici dočekao veliki grad, mnoštvo stranih lica i neznanje. Nije znao gdje je ni kamo krenuti , ali radost u zbunjene oči vratilo mu je jedno poznato lice, lice njegovog ujaka Marka.

Marko je mladoga Luku lijepo ugostio. Spremio mu je doručak, skuhao kavu i razgovarao sa njim o stvarima koje su ga u Slavoniji proganjale: pitao je za svoju staru majku, za svoj rodni kraj, za šumu u koju je vodio ovce na pašu. Luka je prepun razumjevanja neumorno odgovarao na ujakova pitanja i osjećao se toplo i ugodno, mislio je kako bi tu mogao i ostati. Ipak njegove misli prekinula je ujna kojoj Lukino prisustvo nije odgovaralo, zato mu je ujak pronašao maleni stančić odmah preko puta fakulteta.

I tako Luka mladić koji je do jučer živio u dvorištu koje nije imalo kraja ostane sam i zarobljen u ta malena četiri zida, ali snove je i dalje imao. Znao je da sutra počinje fakultet i da mora svojima vratiti za sav novac i ponos koji su u njega uložili. Kroz glavu su mu prolazile očeve riječi: ''Sine tvoje je samo da učiš''. Od nervoze tu noć nije mogao spavati, ali je budan sanjao. Nije prošao niti jedan dan, ali mu je sve falilo: djetinjstvo u kojem je letio zelenim livadama, falile su mu majčine ruke i njegovo zvjedano rujansko nebo. Pogled na prašnjavi stari sat ga je razbudio i znao je da mora krenuti.

Ovaj kršni mladić dugo se spremao za polazak, obukao je najljepšu robu, lijepo zalizao kosu i sam je sebi bio zgodan. Tako sređen lakše je pretrčao veliku cestu. Auti su trubili, a njemu nije bilo jasno zašto, 'ta nije nikada vidio semafor. Na vratima velike žute zgrade pisalo je Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera i znao je da je na pravoj adresi. Kroz glavu mu prođe: ''Kud sad moj Luka'' u koju prostoriju treba ući pojma nije imao, ali na sreću došao je ranije pa je nakon 15 minuta traganja na jednim vratima ugledao svoje ime.

Ušetao je u prostoriju, izgledala je 'ih izgledala je ljepše nego crkva u njegovom selu. Sjeo je u posljednju klupu da se ne ističe odmah. Dlanovi su mu se znojili, srce je ubrzano kucalo, nekoliko puta je ustao da provjeri je li u pravoj prostoriji, nesvjestan koliko je ranije došao . Kada se posljednji put ustao na vratima je susreo predivnu djevojku duge plave kose i osmijeha kakvoga nikada do toga trenutka nije vidio. Djevojka je pogledala prema njemu i upitala: '' Oprostite Vi ste isto u ovoj predavaonici'', a Luka u šoku što mu se to divno biće obratilo odgovara: ''Ko ja, a jesan''. Djevojka mu se na to ponovno obrati ispružene ruke, nježne drhtave i mekane ruke,  i reče: '' Odlično onda smo u istoj grupi, ja sam Josipa''.

I tu je počela Lukina ljubavna, ali i životna priča. Sa Josipom je zapalio prvu cigaretu pred fakultetom, popio prvo pivo uz Dravu. Prvi put poljubio je ženu i sa njom vodio ljubav u svome stančiću. Prestao je odlaziti na predavanja. Sa svojim novi društvom počeo je pušiti marihuanu, više ni sam sebe nije poznavao, osjećao se kao da leti, da je to ono što je želio. Za to vrijeme otac i majka kopali su i kod sebe i kod drugih da im sin ne bi oskudijevao. Velike troškove pripisivali su velikome gradu, a njihov sin tonuo je svakim danom sve dublje. Više nije bilo bitno što konzumira,  trebao je samo svoju dozu da ga digne. Iz kršnog mladića pretvorio se u nešto slabašno i krhko, spavao je po parkovima, nije baš ni jeo, tek ponekad ako bi negdje nešto pronašao.  

U svom tom zlu nestala je mašta o zelenim livadama i njegovom kršu. Prodao je sve pa čak i hlače koje mu je otac na pijacu uzeo. Sve samo da bi za svoje doze imao. Vrijeme je tako prolazilo, pa je došlo i ljeto. Majka je odbrojavala sate do sinovog povratka kući na praznike, ali njen jedinac nikada se nije vratio. Javili su im da se Luka predozirao i umro. Nesretni roditelji nisu ni razumjeli prvu riječ, ali ona druga bila je dovoljna da i njihova duša umre sa njime. Majka je briznula u plač, a otac se zabrinuto zagledao u daljinu potiho proklinjući nebo. U Lukinom selu i danas se priča da ga je ubila samoća i veliki grad. U samoći i tuzi sanjao  je svoje divne livade i staru majku kako ga ljubi u čelo kao nekoć kada je bio bolestan. Ipak njegova doza bila je jača i od snova i od srca, ali i od života.