E moj sine iz tuđine

Ipak njen podsjetnik da vrime odmiče štap je u žuljevitoj, naboranoj ruci i bol u kostima, bol koja je polako, ali sigurno vuče prema zemlji. Onoj istoj tvrdoj zemlji koja joj je u mladosti davala život, tvrdoj zemlji koja je odhranila i njezinog Matu, jedinog sina. Manda ima i dvi 'ćeri one žive u Hercegovini, al' Mate njena najveća bol u grudima, suza u oku i svako zrno na očenašima prije sna živi u dalekoj Australiji. Za ovu staricu taj pojam ništa ne znači, ona zna da tamo triba ić ili brodon ili avionon, a slušala je kako se ti avioni ''đava in sriću odnija'' često ruše.

Piše: Iva Međugorac

Svakih pet godina oko Gospojine Mate dođe u svoj ostavljeni kraj pred staru kamenu kuću. I ove će godine doć. Sletit će avionom u Zagreb, pa će pripovida Manda komšinki od tamo 'jamit auto  i doć 'amo i još nadoda: '' Samo nek mi sritno sleti''. I bi tako. Mate koji je nakon dugo godina u svitu posta Matt u dvorište materine kuće uveze auto. Starica mu se u suzama baci u zagrljaj i ljubeći sina ponavlja: ''Neka si mi doša srićo moja''.

On od radosti što vidi mater i stoji na svom kamenu ne zna šta bi reka. Gleda prvo u nju, pa u nebo, a onda u daljinu na zarasla brda na kojima je i on nekoć ovce čuva. Strah ga je reći majci da izgleda sjedo i klonulo, na sreću tišinu prekinu njegova supruga govoreći mu: ''Matt take out the things from the car''. Manda nije ništa razumila pa izljubi unučad. Brzo je iz ormara vadila čokolade što već dugo samo za njih čuva, na drveni stol iznila je đezmu i tri male cikare, dozvala je i komšinicu da sidne s njima. Dica nisu babu ništa razumila iako je ona neprestano ponavljala: ''De idite čokolade, sačuvala  baba za vas ima još''. Mate bi im onda nešto čudno reka , čak je i on dobro naški pozaboravlja. To Mandu rastuži ima ga, a nema pa mu reče: '' Sinko moj ta nisi i ti njihov posta koda si davno odavde otiša''. Moja Manda ne zna da takvi ima vele odu do Zagreba pa nakon dva miseca počmu govoriti 'kaj, di onda neće njezin Mate nakon 20 godina. Manda slušajući sina shvaća da gubi i njega i unuke, a on gledajući majku uviđa da više ne pripada onome što je ostalo iza njega. Ipak nadu u njemu budi susret sa prijateljima iz školskih klupa.

U njegovim očima bila je to gomila seljaka, slušajući njih divio se sebi, ali bolilo ga je sjećanje na djetinjstvo kada je radosno trčao u zagrljaj nebu koje samo Hercegovina ima, dane kada je od učiteljice dobiva po prstima jer je djevojčice čupa za kosu, dane u kojima je igrajući se u svom dvorištu ima cili svit na dlanu, sada taj svit ima njega. Gleda svoja dva sina koja ne znaju što je ona prava dječja igra, koja ne znaju šta je duvan, kamen ili smokva, dva sina koja ne znaju što je ljubav prema Hercegovini. Posramljen jer ih tome nije naučija pozdravlja mater i odlazi. Staričino srce znalo je da je to posljednji put pa mu prošapta: ''Sine upali mi sviću ako se ikada više vratiš''. I prošle su godine, prošle Gospojine, samo stari drveni štap uz zaključana vrata podsjeća da je tu nekoć bio život, a Matt je u žurbi i brzini tuđega svijeta zabravio na svijeću.