Nepopravljivi diletanti iz Alana Forda bili su vrlo slični nama!

Nepopravljivi diletanti iz Alana Forda bili su vrlo slični nama!
Čedo Magnusa i Maxa Bunkera u matičnoj zemlji bilo je masovno popularno, ali samo u bivšoj Jugoslaviji, najviše u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, taj je strip postao dio kulturne baštine, sastavni dio našeg jezika i kulture.

Zašto su zgode siromašnih i entuzijastičnih uposlenika disfunkcionalne cvjećarnice našle jedinstveni okvir upravo u toj zemlji - tema je knjige Lazara Džamića "Cvjećarnica u kući cveća" koja izlazi za Interliber u izdanju Jesenskog i Turka.

Nekadašnji novinar i bubnjar danas inače živi i radi u Londonu i ugledni je stručnjak za digitalni marketing.

Njegova knjiga izlazi točno 40 godina nakon što je u izdanju Vjesnika objavljen prvi Alan Ford, tri godine nakon talijanske premijere. Ideja tvoraca bila je jasna: prenijeti renesansnu commedia dell'arte u hladnoratovski New York. U tom kontekstu, piše Džamić, dio su velike tradicije inspirirane komedijom improvizacije i njenim farsičnim i satiričnim pogledom na svijet.

Ono što je presudilo za popularnost stripa u bivšoj Jugoslaviji, a što među ostalim razlaže u svojoj knjizi, bilo je to što je nadrealna farsa ujedno i prirodni oblik mentalnog i društvenog života na ovim prostorima. Građani bivše države uz to lako su prepoznavali kritiku kapitalizma, komunizma, tj. svakog korumpiranog režima koju je strip prenosio te su se lako poistovjećivali s likovima grupe TNT. "Nepopravljivi diletanti, zaključani u svojevrsni ekvivalent naše, uglavnom disfunkcionalne, porodice i države, heroji Alana Forda bili su slični nama".

Lazar Džamić ovaj strip je zavolio u kasnim razredima osnovne škole.

- Nemam omiljenu epizodu. Ono što je fascinantno kod tih stripova jest da se oni nisu čitali samo jednom ili dvaput, već bezbroj puta. Idejno i scenarijski možda su mi najfokusiranije epizode u kojima se javlja Superhik, ali u svakoj ima gomila skečeva i smiješnih epizoda. Naravno, sve to odnosi se na originalne stripove, dakle one do 75. broja koje su zajednički radili Magnus i Bunker - komentira Džamić.

"Cvjećarnica u kući cvijeća" nije samo posveta njegovoj mladosti, nego i posveta još jednom, možda i presudnom razlogu uspjeha Alana Forda, prijevodu Nenada Brixyja, koji je i otkrio Forda ovdašnjoj publici kao glavni urednik zabavnih izdanja Vjesnika u razdoblju od 1967. do 1974. Ceremonijalni hrvatski koji je Brixy odlučio iskoristiti za prijevod, nije bio smiješan samo Hrvatima, nego i ostatku bivše zemlje.

Vraćali strip na kioske

Uostalom, legendarna je priča o pokušaju da se strip prebaci na ekavicu, što je rezultiralo time da su ga čitatelji u Srbiji masovno vraćali na kioske. Džamić o tome piše: "Dečaku iz srpske provincije, šezdesetih godina prošlog veka (milenijum!) iz prosečne radničke, što će reći, inherentno nacionalističke porodice, hrvatski je zvučao kao Relja Bašić u filmu ‘Nedjeljno popodne' i projektovao je njegove mentalne osobine; gradski fićfirić, pomalo smotan, pomalo dobar, beznadežno staromodan i definitivno ne neko na koga se treba ugledati da se postane ‘pravi muškarac'. Proteklih desetljeća strip općenito je od masovno popularnog žanra postao strast manje brojne, ali mahom visokoobrazovane publike. Teško je hipotetski govoriti, no kakva bi bila sudbina Alana Forda da se pojavi danas i da je produkt Magnusa, Bunkera i Brixyja?

- Mislim da bi se dogodilo isto. Mnogi trendovi koji su postojali tad i dalje su prisutni. I dalje je mnogo nadrealne farse u našim životima. Razlika je ta što smo danas izgubili iluziju. Možda današnji Alan Ford ne bi postao dio kulturne baštine, ali nemam nikakve sumnje da bi i dalje bio vrlo popularan.

Izvor: Jutarnji list