Sticanje modne pameti

Neki sam dan kolegama na kavi kukala kako sam to jutro odjenula haljinu staru 24 godine(?!).

Bio je to jedan od onih dana: nemam ništa za obući, gola sam i bosa kao svaka prava žena, vrijeme je grozno, curi dosadna kiša, pa neću valjda u gumenih čizmama hodati svijetom. Dan u kojem se ljeto činilo miljama daleko - u oba smjera, a postotak mog neraspoloženja dosegnuo je gornji plafon. Sve dok mi kolegica nije rekla: "Dobro, onda ti danas plaćaš kavu, jer častiš. Zaista ne poznajem nikoga tko još stane u haljinu iz srednje škole."

Svakoj je ženi jasno s koliko sam gušta platila tu kavu. Bio je to zapravo dvostruki kompliment - u haljinu stvarno stanem bez greške, ali kupljena je ono prvo ljeto kada sam počela honorarčiti u Večernjaku, dakle dosta daleko od srednje škole. No, ruku na srce, svaka od nas u ormaru čuva pokoju arheološku iskopinu kojoj se s vremena na vrijeme voli vratiti.

Osobno sam posebno ponosna baš na dvije haljine kupljene tog davnog ljeta. Još su ormaru i zapravo savršeno nosive. Nećemo sada ulaziti u one teške rasprave o tome koliko sam ih platila, jer valjda vam je jasno kakve kvalitete moraju biti haljine koje se peru (i tako 24 godine, barem jednom svakog ljeta).

A moda? Riječ je o modelima koji zapravo ni u jednom trenutku ne mogu biti nemoderni, jer jedna je ljubičasta crijevo-haljina koja će se nositi do propasti svijeta, a druga bogato nabrana, svilena haljina golih leđa koja također "drži vodu" svo ovo vrijeme.

Ne bih sad htjela da pomislite kako konstatno svijetom šećem u staroj odjeći, jer bi zbog toga mnogi mojim prijateljima zaprijetila smrt od smijeha, ali recimo: moja zimska kožna jakna je starija od deset godina i nosit ću je barem još toliko. I zato mi nije teško uvijek iznova mami objašnjavati kako mi u životu treba više od jedne kožnate jakne (ona, naime istinski mrzi kožnu odjeću), jer je to tako isplativa kupovina. Zadnji puta sam joj tu foru prodala u Max Mari, čuvajući za sebe tajnu da antilop ipak izdrži tek dva do tri čišćenja u kemijskoj čistionici.  

A isto takvih svijetlih (štedno) modnih primjera imam i u ormariću s cipelama. Prve stvarno skupe cipele (hvala mama i tata) kupila sam za vlastitu promociju. Večernje cipele od crnog antilopa, s potpisom Pierre Cardin i danas ponekad prošeću do kazališta, a broj svadbi na kojima su bile zauvijek će ostati nepoznat.

Ovo su, naravno, ekstremni primjeri, ali pokazuju da novac treba potrošiti na nešto u čemu ćete uživati godinama. Naravno, ja sam među prvima koje neće odoljeti šarenim krpicama koje su hit baš te (i nijedne druge sezone) i priznajem da sam na tako nešto znala pobacati dosta love. No, s godinama sam ipak postala pametnija, pa modne krikove svedem na detalje. Lila remen mnogo je jeftiniji od lila kožnog sakoa. Kupila sam ga (davno) u trenutku ludila, nosila jednu sezonu (dakle odjenula pet, šest puta) i sad mi ga je žao baciti jer je sašiven od jako kvalitetne kože, a ja se još uvijek nadam da će netko izmisliti farbanje kože nakon kojeg se ne vide tragovi tog postupka. Kad malo bolje razmislim baš takav crni kožnati sako zapravo je jedan od temelja svake pametne, ženske garderobe.

I tako smo došli do ključnog pojma ove priče - temelj. No, tu opet ima problema sama sa sobom, ali nađite mi ženu koja nema.

Znam ja da bih Burberry baloner nosila do kraja života, ali što da radim kada mi trebaju: crni, svijetli, kraći, duži i crveni baloner. Stvarno nemam tu lovu da se pretplatim na Burberry. Ili recimo kaputi. Jest da me prijatelj zove kaputičarka, ali što da radim kada iz dna duše mrzim zimu i ne mogu zamisliti da četiri mjeseca hodam okolo u jednom te istom kaputu. Pa izdahnula bih od modne dosade...

Shvatili ste zar ne? One su haljine ipak ispad u mom životu. Čudesan i čudesno trajan, ali ipak ispad. No, radim na sticanju modne pameti. Ustrajno!

Kolumnist: Bojana Radović / ordinacija.hr