FOTO/VIDEO  Rijeka kao glas nestanka, memorije i ekološkog otpora

Umjetnička praksa sve češće napušta granice klasične reprezentacije i postaje prostor unutar kojeg se preispituju društvene, političke i ekološke krize današnjice. Upravo unutar takvog teorijsko-umjetničkog okvira djeluje i Marko Drmać, čiji rad istražuje odnos između memorije, arhiva i nestajanja prirodnih prostora, osobito riječnih ekosustava u Bosni i Hercegovini.

Marko Drmać (rođen 14. kolovoza 2002. u Mostaru) student je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za nove medije. U svom radu istražuje odnose kolektivne i osobne memorije, kao i narative, njihovu konstrukciju te tekst kao medij, koristeći pritom video i fotografiju. Tematski ga posebno zanimaju ekofeminizam, autofikcija, odrastanje i njegova analiza. Izlagao je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dobitnik je nagrade DA festivala 2026. godine u kategoriji likovne umjetnosti. Uz umjetničku praksu bavi se i teorijskim radom te piše likovnu kritiku. Živi, radi i studira u Zagrebu. 

Drmaćev pristup ne temelji se isključivo na dokumentiranju stvarnosti, već na stvaranju složenog prostora značenja u kojem se dokumentarno i spekulativno neprestano preklapaju. Arhiv se u njegovom radu ne pojavljuje kao stabilno mjesto pohrane prošlosti, nego kao promjenjiva i fragmentirana struktura unutar koje se oblikuje kolektivno sjećanje, ali i imaginariji budućnosti. Takav pristup omogućuje promatraču da izložbeni prostor ne doživi samo kao vizualni ambijent, već kao polje aktivnog promišljanja društvenih i ekoloških procesa.

Posebnu važnost u radu ima motiv rijeke, koja se više ne pojavljuje kao pasivni objekt promatranja, nego kao subjekt vlastitog narativa. Kroz personifikaciju rijeke umjetnik otvara prostor drugačijeg razumijevanja prirode i njezine političke dimenzije. Glas rijeke postaje simbol potisnutih ekoloških trauma, ali i pokazatelj institucionalne nebrige i sustavne degradacije okoliša. Time priroda prestaje biti tek scenografija ljudskog djelovanja i postaje aktivni sudionik društvenih i političkih odnosa.

Rijeka kao simbol memorije, nestanka i otpora.
Pogledajte izložbu mladog mostarskog umjetnika Marka Drmaća, koji kroz suvremenu umjetnost otvara pitanja ekologije, društva i odnosa čovjeka prema prirodi. #MarkoDrmać #Mostar #Izložba #SuvremenaUmjetnost #Ekologija #Kultura pic.twitter.com/Ff8qZXAiTy

— hercegovina.info (@hercegovinainfo) May 22, 2026

Takav pristup snažno je povezan s ekofeminističkim teorijama autorica poput Vandana Shiva i Maria Mies, koje ukazuju na povezanost između eksploatacije prirodnih resursa i marginalizacije ženskih tijela i glasova. U Drmaćevom radu rijeka funkcionira upravo kao mjesto susreta različitih oblika nasilja ekološkog, društvenog i političkog ali istovremeno i kao prostor mogućeg otpora.

Likovni jezik rada obilježen je fragmentiranošću, prisutnošću praznina i slojevitim odnosom između vidljivog i odsutnog. Umjetnik koristi konceptualne i diskurzivne metode karakteristične za suvremenu umjetničku praksu, pri čemu izložbeni prostor postaje ambijent u kojem se isprepliću vizualni, osjetilni i politički slojevi iskustva. Gledatelj pritom nije pasivni promatrač, nego aktivni sudionik procesa interpretacije.

Važan segment rada čini i uporaba institucionalnog i pravnopolitičkog jezika kroz pojmove poput okolišne odgovornosti, ekološke pravde i institucionalne nebrige.

Time umjetnički rad nadilazi estetsku funkciju i postaje oblik kritike postojećih društvenih struktura i načina upravljanja prirodnim resursima. Drmać kroz umjetnički prostor otvara pitanja odgovornosti, odnosa prema prirodi i mogućnosti budućeg suživota u vremenu obilježenom ekološkim krizama.

Upravo u spoju poetskog izraza, teorijskog diskursa i političke artikulacije rad Marka Drmaća ostvaruje svoj puni estetski i etički potencijal. Rijeka, iako predstavljena kroz motive nestanka i odsutnosti, nastavlja postojati kao glas koji upozorava, pamti i zahtijeva novo razumijevanje odnosa između čovjeka, prirode i društva.