Dosta je dotepenaca!

Jutro je, negdi oko osan sati. Znan da ću zakasnit na faks, ali nekako mi se danas ni ne žuri. Čudan neki osjećaj, kao da nebo razgovara samnom, osjećam samoću u gradu prepunom ljudi, osjećam prazninu u prepunoj ulici kao da me doziva onaj moj ostavljeni vitar, miris rijeke, kamen i topla vatra u materinoj kući..

Piše: Iva Međugorac

Zagreb..Tipična jutarnja gužva i gomile penzijonera. Imaš osjećaj probit će se kroz ta klimava tramvajska vrata, nekako se ja uguran. Ipak moran otić do faksa kad ništa da kavu popijen i time razbijen jesensku depresiju. Slušan u tramvaju svit  oko sebe, babe proklinju gužvu, a jedna od njih komentira: '' E da rasele te Hercegovce imali bi mesta u tramvaju,to tak ni pije bilo.'' Uh što me zoron zasmetalo to Hercegovce ono sa ful lošin naglaskon. Šutin gutan u sebi i mislim: ''A da ostaneš ženo kod kuće kad drugi svit iđe na posa i tako nemaš pametnijeg posla.'' Neš ti foru, zoron na plac da nebi uvatila jeftiniju mrkvu koda nema mrkve kasnije. Vole se te purgerske bakice u tramvajin vozat kad je ladno i radi grijanja, a milo im je bilo di čekat u redu pa makar i za jogurt. Jedna moja prijateljica je skoro dobila po glavi jer se ispred babe ''pregurala'' po pileće jetrice. Nebi da je baš na njih navala pa će se razgrabit, ako kogod dođe ranije.

U nas babe nisu take nego lipo puste dicu da odspavaju, skuvaju in kavu i još ručak pristave. Naše babe vole razgovarat sa mladin ljudima. Sićan se kako je moja baba uvik pažljivo slušala svaku rič popravljajući maramu i kad bi ja pošla nešto uzet uvik bi skočila i rekla: ''De sinko baba će to tebi.'' Razmišljajući o svojoj babi ugledan jednu poznanicu, ali i slobodno misto. Di ćeš lipše od spavanja u tramvaju, vani ladno a griju sjedala. Ona nešto priča i priča, kazuje: ''Sjebal me znaš jedan tvoj Hercegovac, bil je samnom jednu večer vani, malo smo si brijali i poslje toga niš mi se nije javil.'' I opet ja razmišljan: ''Stara moja koda ti to nebi Dalmatinac od 19 godina napravija.''

Iduća stanica i opet gužva. Opet babe rasklanjaju torbama ostale putnike, pristojno ustajem i nastavljam pričati sa poznanicom. Baba nako 'zauzinat meni sa čovikon opet udri po mojima, a još joj se ja lipo ustala. Neka gutan ja i dalje, a zubi mi se stišću. Svašta bi joj reći mogla, ali na sriću dođe moja stanica.

Izađen ja iz tramvaja, priđen cestu i sidnen u kafić odma pokraj faksa da mi nebi štogod slučajno promaklo. Dođe meni konobar, uzmen ja svoju kavu, a on meni budući da me poznaje počme pričati: '' Je nije tebi ni loše, vi Hercegovci imate lovu furt sediš tu po kavama.'' E njemu san baš mislila svašta reći, ali sitila san se da me mater naučila kako se sa budalan ne vridi svađat. Šta ćeš opet mislin nisu oni jadni onda ni tu Špicu imali dok nismo mi došli.

Kad san se sitila matere sitila san se da bi mi to zadnja kava bila da zna di san pa se odlučin pokrenut na predavanje. Tromo se uvlačin u veliku zgradu i sidan u svoju dvoranu. I počinje predavanje, neka povijest i mediji i opet objašnjava profesor spominjući nekakve Bosanske moćnike pri čemu misli na Hercegovce koji su pokrali, privatizirali, korumpirali neke Hrvatske tvornice. Mislin si koliko je ova Hrvatska u banani mora da ima jako puno Hercegovaca.  Ok! Ne kažem da nema onih zločestih koji imaju prste pune meda gore nego moj komšija Stojan što ima pčele, ali kud baš svi, čak i ja kojoj je jedini san popiti kavu. ALO!KAVU ZA 6 KUNA!

I opet od dosade i bijesa moje misli odlutaju u srednju školu. Sićan se profesorice iz likovnog koja je tila izvršit atentat na mene zato što je Bandić razrova neku tamo ulicu, neznan ni sama koju. Često mi je govorila: '' Vi Hercegovci bute nam porušili staru gradsku jezgru, kaj ne ide taj vaš Milan u Grude kopati.'' E moja profesorice, ta neće da kopaju ni oni koji su doli, a di Milan, ima on pametnijeg posla on ''dela'' tu po gradu.

I tako meni u maštanju prođe dan. Ovaj put gledan lampe kako svitle, gledan Sljeme i razmišljan, čujen gomile glasova, a najradije nebi nikoga ni gledala ni čula. I kužin stvar, da se u Zagrebu nebo sruši Hercegovi bi bili krivi.

Moju misao potvrdi starac ispred zgrade koji potiho šapće susjedu: ''Te dotepence treba raseliti tam od kud su i došli.''