10 naj totalnih čuda 80-ih

Žvake u tubi
I dok smo mi 'školarci vugaris' trčali na obližnji kiosk po novu porciju tvrdih i sasušenih Dubble Bubblea ili Bazooke, ona je došla u razred s najnovijim izumom NASA-e. Starci su joj se vratili iz Italije i donijeli tubu iz kojih je curila žvaka poput paste za zube. Ono, ideš, wtf? Ideja da si možeš napuniti usta po volji s plastičnom smjesom bolesno dobrog i još bolesnije umjetnog okusa, nadilazila je sve koncepcije slatkiša koje smo do tada imali.

Kemijska-sat
U osamdesetima je bilo turbo ilegalno koristiti kemijsku na satu, ali je bilo überkulovito koristiti sat na kemijsci. Digitalna ćuka koja je pokazivala vrijeme na gornjoj polutki pisala, bilo je sve i malo više nego što je dječji um mogao poželjeti, makar se u bilježnice nije smjelo pisati tintom i savršeno nas je bolio đon na temu koliko je točno sati.

Srebrni flomaster
Još jedna više-manje neupotrebljiva stvar nad kojom je slinila razredna ekipa bio je debeli flomić koji je ostavljao srebrni trag. Mogao si nadrljati par slomljenih srdašaca po klupama ili sedamnaest puta napisati '8. b is the best' i to je bilo to. Nema veze. Hej, bilo je srebrno! Vjerojatno su postojali i zlatni, samo što očito nisu stali u prtljažnik čijih već staraca na povratku iz inozemstva.

Spužvasta pernica na magnet
Ako je postojala klasna razlika među školskom škvadrom, onda se prije svega očitovala u pernicama. Ili si imao onu standardnu ružnjikavu na ciferšlus ili moćnu dizajniranu na magnet. Jest da je u socrealističku pernicu stalo više stvari, imala je sto i jednu gumicu za pričvršćivanje bojica, olovaka, gumica i šiljila, ali j... ga - nije radila onaj sladostrasni 'škljoc' pri otvaranju i zatvaranju.

Telefonska žica za ključeve
Šezdesete i sedamdesete su bile neugledno praktične. Ključevi su se furali oko vrata na običnoj špagi. U osamdesetima je pak nekome palo na pamet obojati par federastih žica i prodati klincima kao novo čudo za držanje ključeva. Trebalo ih se nositi tako da vise između prednjeg i zadnjeg džepa hlača, no smišljene su zanimljivije alternativne upotrebe... recimo, kovitlanje, šoranje, gušenje, istezanje i tako tome. Redovite školske aktivnosti.

Walkman
Peti put presnimljene kazete, sažvakana traka, raspadnute spužvice na ušima, jedna slušalica radi samo ako je žica savinuta pod kutem od 45, 35 stupnjeva... koga briga. Imao si walkman dok je većina još vrtila ploče na gramofonima od dvadeset kila. Još ako su spužvice bile narančaste boje, bingo.

Portabl videoigre
Sustavi za video špane u osamdesetima su izgledali kao ozbiljan komad pokućstva. Zauzimali su popriličan komad police, a sve da bi vam se na TV ekranu iscrtale dvije bijele linije i jedna točkica. Bio je to tenis kakvog se ne bi posramio ni Maljevič. No ubrzo tržište pohode male videoigre koje ste mogli igrati u ruci i koje ni pod razno niste smjeli nositi u školu. Ne zato što su ometale nastavu, nego zato što bi vam ih netko popalio. Pogotovo ako su imale tri i više nivoa.

Sat-kalkulator
Casio je tih godina izbacio sat s minijaturnim kalkulatorom i megalomanskim psihološkim efektom - kada ga vidiš, moraš ga imati. Jest da smo kalkulator iskoristili dvaput u tih par mjeseci koliko je trajala fascinacija i da su se ubrzo pojavile jeftine kopije, ali je tih šesnaest malih gumbića na sučelju izgledalo predobro za ne zbrojiti 3 i 5 nakon što si ga prvi put opasao oko zgloba.

Tenisice na čičak
Malo se stvari urezuje tako duboko u sjećanje kao, naprimjer, prvi poljubac ili prvo vezanje cipela. Jest da se poneko mučio vezati tenke još i u osnovnjaku, ali to nema veze sa strahovitom kulovitošću 'vezanja' na čičak. Ako ste k tome imali tenisice sa po tri čičkaste trake, praktički vas nitko više nije gledao u facu.

Telefon-četka
Posljednja riječ telefonije u osamdesetima bila je sci-fi slušalica koja je na sebi, ajme, imala tipke za biranje brojeva. Ponosni vlasnici zvali su ga četka i mislili da žive par stoljeća ispred bijednih neandertalaca koji su morali okretati brojčanik. Jest da su se kvarili svaka dva tjedna i bili jeftini komad plastike s rudimentarnom elektronikom, ali hej - mogao si jednoručno nazvati 95 za točno vrijeme. Naravno, sve to pod pretpostavkom jedanaestog čuda osamdesetih - onog da uopće imaš liniju.

Krešimir Dujmović /  tportal.hr