Katarina Zovko Ištuk: Neka nova jutra

NEKA NOVA JUTRA

Noćas je jedna zvijezda pala, a bila je mala,
ostavila je zlatni trag za sobom, bila je s tobom,
noćas je mjesec svoje lice s´krio, što je to htio,
pokazao je meni veliku tugu, a nije smio.

Oblaci sivi, sad nekud žure i oni bježe,
samoća društvo mi pravi, za sebe moju tugu veže
i kako krenuti dalje, kad sudbina sve mi šalje,
dal´ je sve ovo postalo griješno, za mene neutješno.

Počela sam budna sanjati, razmišljati glasno,
da li krenuti drugdje, il´ je za sve već kasno,
na nekom novom putu brskonačnosti, da li će
život biti isti,
dal´ ćemo morati praštati, biti pred Bogom čisti.

Odlučih da moram pružiti korak, ma kakav bio mrak,
znam da život je mnogo težak i nimalo lijep i lak,
ne dam nikome da mi ruši snove, što u meni sjede,
neka žive duboko u srcu i nikada ne blijede.

Svanut će ipak neka nova jutra, možda već sutra,
odlutat će i oblak sivi, zvijezda padalica će opet da oživi,
oživjet će i moja duša jadna i neće biti gladna,
potražit ću za sebe svoju sreću, ljepšu, bolju i veću.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
21. 02. 2016.