Torinsko ‘Sveto platno’ opet izloženo pred vjernicima

RIM - Torinsko “Sveto platno” od subote je ponovo izloženo vjernicima u torinskoj Stolnoj crkvi.

Za posjet se predbilježilo više od 1,5 milijuna vjernika, pa se očekuje da će ih 23. svibnja, zadnjeg dana izlaganja, biti više od dva milijuna.

“Torinsko platno” se izlaže prvi put otkako je temeljito restaurirano 2002. Izloženo je u novom ostensoriju, iza dva sloja neprobojnog stakla, unutar kojega je plemeniti plin argon na kontroliranoj temperaturi, kako se platno ne bi nimalo mijenjalo.

Kultni predmet

“Torinsko platno” (“ágia sindóne”, “sacra sindone”) kultni je predmet za koji u Katoličkoj crkvi mnogi vjeruju da je omatao Kristovo tijelo u razdoblju od polaganja u grob do uskrsnuća.

Na njemu se razaznaju obrisi čovjeka, bradata, s tragovima rana na rukama, nogama i prsima, koji bi odgovarali Kristovim ranama od prikivanja na križ, odnosno ranjavanja kopljem.

Nije posrijedi, kažu, običan otisak znoja i krvi (Isus se, po evanđeljima, znojio krvavim znojem, možda od pneumotoraksa: neki pretpostavljaju da je probio pluća na čavao pavši pod križem i da je od toga izdahnuo na križu), nego nadnaravni trag, štoviše materijalni dokaz uskrsnuća.

Nathan Wilson smatra da je dosad neobjašnjen trodimenzionalni efekt fotonegativa, kakvim je otisnut lik na torinskome Svetom platnu, dobiven ne utiskivanjem boje u lanenu tkaninu, nego obrnutim procesom: parcijalnim izbjeljivanjem tamnijeg platna, dakle koristeći istu metodu kojom domaćice tisućljećima izbjeljuju rublje na suncu.

Wilsonov pokus, otkrili su neki drugi znanstvenici, ipak ne objašnjava sve.

Otisak novca

Švicarski kriminolog Max Frei je tako 1973. otkrio na kontroverznom platnu polen star oko 2000 godina, iz područja istočnog Sredozemlja, s biljke koja je kasnije izumrla i koji, po njegovim riječima, nikakav krivotvoritelj iz srednjeg vijeka ne bi bio kadar ni reproducirati, niti se čak dosjetiti da ga ubaci.

Na očnim kapcima je otisak onodobnog novca, nevidljiv ni prostim okom ni uobičajenim mikroskopom, nego samo elektronskim mikroskopom, uz pomoć kompjutorske simulacije, pa je upitno tko bi to znao simulirati u srednjem vijeku.

jutarnji.hr