PROPOVIJED A 19. Nedjelja kroz godinu

PROPOVIJED A 19. Nedjelja kroz godinu P. Hans Hütter

PROPOVIJED A 19. Nedjelja kroz godinu
Strah
„Jer ti nisi pobjegao od mojega straha», glasio je naslov jedne knjige prije nekoliko godina u kojoj je jedna teologinja opisala svoju depresivnu krizu i dugi put iz te krize. Naslov knjige sadrži također i zahvalu njezinom suprugu koji je s njom propatio njezine ponorski duboke strahove i nutarnje tame, a nije se od nje povukao.
Strah je životno potrebno uređenje naše psihe. Strah se može osamostaliti i izrasti u jednu životno-ugrožavajuću bolest.

Slike straha
U Evanđelju ove nedjelje susreću nas više slika za ono što ljudima čini strah: noć, voda, valovi, vjetar...
Priča budi u meni sjećanje na susrete s ljudima, koji su imali nesavladiv strah, ići ili plivati u jezero ili more tako daleko, sve dok ne bi imali čvrsto tlo pod nogama.
Ona me sjeća na uzbudljiv doživljaj kada sam učio plivati: voda me nosi!
U meni postaju sjećanja živa kada sam kao mladić posve sam išao kući kroz mrklu noć. Svaki šum prouzročio je trzanje, pri svakom šuštanju srce mi je tuklo u grlu. Pri tome sam se sjećao svih priča o utvarama koje nam je ponekad pričala stara susjeda.

Što zaokuplja ljude
Voda, noć i vjetar koji uzburkava jezero su u pripovijesti Evanđelja više nego popratne okolnosti pod kojima se Isus ukazuje svojim učenicima. Oni su simboli za ono što ljude zaokuplja. To su slike strahova kojima smo izvrgnuti.
Tama noći pruža beskrajnu plansku površinu za ono što nam se može dogoditi, događaji kojima možda nismo dorasli. Uzburkano jezero je slika za provalije naše vlastite duše. Teško predvidljive snage i struje izviru iz dubine, bacaju nas tamo i amo ili nam prijete da će nas povući u dubinu.
U tako izvrgnutoj situaciji susreću učenici Isusa. Najprije ga drže za utvaru. Pa ipak kada prepoznaju svojega učitelja, njima je još uvijek nelagodno. Na Petru pokazuje Isus kako čvrsta vjera može nositi čovjeka i kako je ugroženo i lomljivo naše povjerenje.

Prelako smo u iskušenju da pitamo: Da li se ta priča zaista i dogodila? Da li je istinita? Što se onda zaista dogodilo? Povijesno gledano imamo mi samo svjedočenje Evanđelja. Važnije nego pitanje za povijesni sadržaj je za mene pitanje, da li su iskustva učenika još i danas sačuvana?

«Latentno očajavajuće društvo»
Časopis «GEO» izvješćuje u jednom travanjskom broju ove godine, opširno o fenomenu straha. Tu se daje čitati da su bolesni oblici straha u našem vremenu porasli. To je kao posljedica prebrzog društvenog razvitka. Mnogi ljudi gube tlo pod nogama.
Časopis izvješćuje također i o uspješnim i pomažujućim mogućnostima terapije. Pri tome se ne radi o tome da se strah oduznme ili smanji, već da se suprostavi strahu i kroz iskustvo prevaziđe, kao, ja sam jači od mojega straha.

Onaj koji vjeruje nema straha???
Prije nekoliko godina propovijedao je jedan biskup ( na sreću zaboravio sam mu ime ) i objavio u svojim crkvenim novinama: onaj tko vjeruje, taj nema straha! Ja se ne mogu njegovom mišljenju priključiti, da nas vjera može očuvati od straha. Ili da su naši strahovi posljedice malovjernosti. Doživio sam mnoge duboko vjerne ljude u njihovoj borbi sa strahovima i depresijama te ih neko vrijeme i pratio.

Strahovi kao izazovi da se stavlja životu
Strahovi su u mojim očima izazovi da se traži pozadina i da se postavi impulsima života. Povjerenje u čvrsti životni temelj može nas provoditi kroz strahove i posredovati s iskustvima. Postoji nešto što me nosi i drži. Učenici su iskusili ovaj oslonac u Isusu i tako u njemu prepoznali Gospodina i Boga. Generacije prije njih su našle ovaj oslonac u raspravi i hrvanju s Bogom. Psalmi su živi svjedoci toga.
Pripovijest o buri izaziva nas na dva načina:
Imajte hrabrosti, postaviti se pred vaše strahove i navodne prijetnje, ja sam kod vas.

Pružite ruku onima i podajte im oslonac koji se osjećaju preopterećeni od svojih strahova i stvarnih prijetnji i ne dajte im potonuti.
P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

 

 

Tagovi: katica kiš
13.08.2017 u 02:21