Korizma je kao grmljavina tišine slapa

Tišina slapa je k'o ravnica, ona po kojoj hercegovačke vile kolo vode ili gone znojne konje u pričama čeljadi okupljene oko ognjišta na ciči zimi. Nekada davno. Tek u toj ravnici tišine izdiže se put neba kula buke, tvrđava zaglušujuće grmljavine vode u padu. Iako ste unutar slapa, tik uz izmaglicu i pjenu kipuće vode, tišina je ipak vaša prava stvarnost i onu kulu buke kao da niste ni očekivali.

Ona se međutim, poput Velebita, izdiže baš negdje na sredini toga polja tišine. Najednom shvatite da zapravo čujete zaglušujuću tišinu samo radi neke jasne i jake unutarnje potrebe za grmljavinom buke kipeće vode koja se strmoglavo obrušava. Vi ste, definitivno, u polju tišine samo radi one kule buke koja se na njoj diže i koja vas neodoljivo privlači. Tišina je vaša stvarnost a buka vaš cilj! I shvatite još da, ma kojim god putom krenuli, svaki od njih vodi do te kule koja nas raduje i straši u isto vrijeme. Kažem straši, ne bukom jer je upravo ona čini veličanstvenom, već slutnjom što bi se to u njoj moglo kriti i nemogućnosti da tu slutnju ikada potpuno shvatimo. To je Korizma i Uskrs. Recite pravo, zar je ljudski očekivati Slavu Uskrsa nakon onolike ponižavajuće muke? Zar zaista do zaglušujuće kule buke slapa vodi put preko polja neizrecive tišine? Zapravo, ostavite ljudski red stvari vi koji na slap dolazite!

donjahercegovina.ba