Marijan Knezović: 12 veličanstvenih, povuci-potegni između roditelja i profesora

ako bi takav odgovor prije 50-ak godina možda bio i samorazumljiv, tim više jer je svaka ruka, pa i ona mlada, u polju bila dobrodošla, danas takvu rečenicu možemo čuti tek u šali. No, kaže se da u svakoj šali ima istine.

Djeca kreću u školu u fazi gdje najviše sliče spužvama, ne zato što rastu pod vodom, već zbog toga jer djeca od šest, sedam ili osam godina upijaju sve s čime dođu u dodir. Osnovna škola tako je vjerojatno najvažnije razdoblje života, gdje se mlada osoba traži, definira i upoznaje. Prvi veliki životni „test." Nije čudno stoga što dosta mladih već u osnovnoj školi stvori averziju prema knjigama, učenju, a negdje pred kraj osnovne škole javljaju se i prve „buntovničke" i „odmetničke" osobine kod velikog broja učenika, ili rekli bi nekada oni kada govore o sebi, mučenika.

Činjenica je da u osnovnoj školi djeca imaju poprilično izražen osjećaj poštovanja prema profesorima, a pogotovo ravnatelju. On je u očima jednog osnovnoškolca vrhovni autoritet i suptilna moralna vertikala. Ne treba se onda čuditi što mladi kasnije autoritete često odbacuju. Ako se dječak ne brije svako jutro, ili ako se curica ne šminka prije polaska u školu, to ne znači da ne znaju što se događa u njihovoj okolini. Ako se ravnatelj proda za šaku dukata, pa djeca ostanu bez izbora kod biranja maturalca, ili taj izbor bude smiješan, djeca itekako znaju da njihov ravnatelj nije pošten čovjek. Oni sjede sa svojim roditeljima za večerom, a nisu gluhi. Ako djeca vide da profesorica ne zna spelovati riječ ili navesti autora pjesme, a završila je engleski odnosno hrvatski, institucija škole gubi svoj kredibilitet. A djeca gube uzore i gledaju smiješne prizore. Prizore s akademskim potpisom.

Obrazovanje koje im bojkotira kritičku svijest i kreativnost, a potiče pasivnost i jednodimenzionalnost time postaje njihov opus dei. Onim razgovorljivijima predbacuje se da su filozofi, onim glasnim da su političari, a onima koji lošije uče da su bauštelci. Kao da je ijedno od ta tri časna zanimanja loše. No, to je rječnik određene akademske (poslijediplomske) elite kada nastoji (de)motivirati djecu. Da sam učenik koji želi biti političar, filozof ili bauštelac ozbiljno bih se zapitao što s mojim izborom zanimanja nije u redu kada se koristi u negativnom kontekstu.

No, na roditeljima je ogromna odgovornost koju oni uglavnom ne shvaćaju posve ozbiljno. Glasni su, primjerice, kada 20 od 30 učenika nekog razreda, bilo osnovne ili srednje škole, ima lošu ocjenu u dnevniku. Tada se bune na sve strane i nitko im ne valja. Bilo bi to u redu kada bi se roditelji zapitali i kako je moguće da i kod pojedinih profesora 20 od 30 učenika ima zaključnu ocjenu odličan. Tada se rijetko pitaju kako je to moguće, vjerojatno misleći kako su hipotetski govoreći onih 20 koji imaju 1 iz fizike nadprosječno sposobni za matematiku, pa imaju 5. To ih ne dira. Kada netko njihovom djetetu poklanja ocjenu, to im je simpatično. Kada im „snižava" onda je to notorna glupost, ludost, manjak pedagoške odgovornosti itd. Meni recimo kroz osnovnu i srednju školu nitko nikad nije dao manju ocjenu nego što sam zaslužio. Svaka loša ocjena bila je potrkrijepljena mojim znanjem, odnosno neznanjem. Ako se nekad netko i nije držao norme pa mi dao ocjenu koja nije sukladna mom znanju, to je uvijek bilo u moju korist. Kolege iz škole se slažu sa mnom. Mit da u osnovnu školu u nekom dalmatinskom ili zagorskom selu dolazi neki profesor Krampus kojemu je glavni cilj zagorčati učeniku život je smiješan i samo je odraz ljudske subjektivnosti. Ako je u jednom slučaju u jednoj školi jedne Godine Gospodnje bio točan, teško da je i sada.

No, djeca su danas ipak neka vrsta statusnog simbola. Trokatnica, kasko osiguran Mercedes i već druga žena nisu pojedinim očevima dovoljni ako se ne mogu pohvaliti kako im sin ima sve „njemačke jedinice, tzv. reich jedinice." Takvima je dijete ego stimulans i naravno da oni neće otići do ravnatelja i pitati kako je moguće da od 29 djece u razredu njih 28 ima zaključnu ocjenu 5 iz kemije, a ne vuku genetsko nasljeđe Boškovića, Nobela ili Mendeljejeva. Skočiti će taj gospodin, bez obzira na sve, kada mu sin kaže da mu je falilo pola do 2 jer nije stigao prepisati treći zadatak, kaže išlo mu sunce u oči. Prepisivanje na jedno uho uđe, a na drugo izađe, jer ipak kad si Balkanac nije bitno naći, nego se snaći jer inače nisi domaći i nećeš valjat ćaći. Zazvonit će mu tek pola boda, pa će profesoru ako dođe na sastanak prigovoriti radi po' boda, a ne radi toga što se dopušta intelektualna krađa u odgojno obrazovnoj ustanovi. ‘Ko ne zna za se ne zna ni za drugoga. ‘Ko zna za se ne zna za akademskoga.

Budući da su škole i roditelji dva odvojena svijeta čija se komunikacija svodi na roditeljski par puta godišnje, napredak neće doći. Djeca će gubiti identitet, biti će utopljena u masi, gotovo stimulirana da prepisuju i ocrnjuju profesore jer su oni uvijek krivi. .Profesori će biti stimulirani da nastave ovako kako (ne)rade i njima su uvijek učenici krivi. Pa i profesoru biologije recimo nakon što izbjegne pitanje učenika je li kaktus raste u Africi ili Americi, jerbo to je bilo na prvim godinama faksa. Stranka će eventualno postaviti podobnog ravnatelja, profesori koji vrijede, a ima ih puno, protiv takvog neće dizati glas jer oni kod kuće također imaju obitelj koju treba hraniti. Škola će tako upotpuniti ciklus koji će na tržište rada pustiti uglavnom čovjeka utomljene svijesti, nesigurnog pristupa i iskrivljenih vrijednosti. Osam razreda osnovne škole i četiri razreda srednje tako postaju 12 veličanstvenih, jednom riječju - show čije će se kamate dugo ili zauvijek otplaćivati.

*primjeri su nasumično birani i nisu utemeljeni na istinitosti. Također, koliko god slika obrazovanja bila loša, postoje profesori i prosvjetni djelatnici koji svu svoju energiju, volju i ljubav usmjeravaju prema učenicima te im tako rade najveću životnu uslugu. Njihova žrtva je velika i treba je cijeniti jer u očima nas mladih ostaju životne veličine koje se nikad ne mogu zaboraviti.

Kneževina.net