Fenomen Željko Komšić: Čiji si ti, mali?

Biračko tijelo je, barem što se tiče javnog diskursa, bilo polarizirano između dvije građansko-političke elite: komunista Nijaza Durakovića i reformista Ante Markovića. (Opa! Ako nastavim rabiti novogovor sintetskih zamišljeno-umišljenih intelektualaca „diskurs“, „političke elite“, malo mi fali da se uglavim i integriram u recentni akademski, (polu)svijet.

Međutim, usprkos ogromnoj energiji i entuzijazmu građanski profilirane javnosti i bezočno stimuliranih bespomoćnih nevladinih institucija,  spreman sam se pridružiti „usamljenoj masi“ koja za sitnu lovu lamentira nad tegobama manjinskih  zajednica, žena, Roma, homoseksualaca, itd. itsl...).

Jasno, nacionalistička bagra (koju novi bosanski fantomski filozofi, paraintelektualni papagajski  krug tretira kao „nacionale elite“) superiorno je i legitimno prije dvadeset godina pobijedila  i preuzela vlast.  I točka. Brblja u izbornoj noći nazalno, navrat-nanos Šaćir Filandra, jedan od  neovisnijih bošnjačkih intelektualaca (postao je intelektulac i pri tom neovisan čim je osobnim represivnim autoritetom okupirao stan u kapitalnoj sarajevskoj ulici Ferhadiji vrijedan, brat-bratu, pola milijuna  maraka) kako je izborni trijumf Željka Komšića dokaz da je, hhm, mhm, postojeći ustavni poredak,  mrm, trt, mrt, skup plauzibilno neupotrebljivih, mih, hih, pih... Promućkaj, pa prospi.

U vrijeme kada je Filandra uredno dolazio  po plaću u Marksistički centar Centralnog komiteta Saveza komunista, nisam siguran da je Željko Komšić uopće znao gdje je centrala Stranke komunista. Imam li ja, primjerice, građansko, biračko pravo da mi se i načelno i suštinski izborni proces gadi? Pretpostavljam da imam... Ako nemam, potrudit ću se da ga steknem; pojedinačno barem.

Sve što sam na ovim stranicama (na)pisao o „fenomenu  Komšić“ i dan-danas stoji: da je dopustio da se službeno vozi  raskošnim automobilom koji mu je „na lijepe oči“ poklonio poslijeratni tajkun, najblaže rečeno, sumnjive karijere Selver Oruč.  Ne mislim da sam mnogo griješio  kada sam predsjednika Komšića javno upozoravao da nema pravo  u sudnicu dovoditi svoje zaštitare, niti blokirati kavane u kojima doručkuje, ruča, večera... Željko se nakon (mog) javnog upozorenja odrekao te skupocjene donirane limuzine, međutim time ništa bitnoga nije promijenio u javnom ponašanju: gledaju ga ljudi, birači, i uredno prijavljuju tamo gdje treba, kako u Oručevoj samoposluzi u Rajlovcu, recimo, sa suprugom iznosi više artikala nego što unese para.

Ima li na to pravo, kako nadahnuto kažu Komšićevi neumjereni stranački apologeti, „predsjednik Bosne i Hercegovine“?. Naravno da nema.

Komšićeva stranka, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine koju, po nesreći i po stranku i za javnost, medijski personificira lokalni sarajevski haustorski kleptoman Damir Hadžić ima, ili bi trebala imati, ozbiljnih razloga za zabrinutost da ne kažem, samopreispitivanje. Ni u jednom kantonu/ županiji u kojem su Hrvati u većini SDP nije dobacila do izbornog praga. U Republici Srpskoj, odnosno u Narodnoj skupštini toga entiteta po prvi put u postdejtonskoj Bosni i Herecegovini neće biti poslanika  SDP-a.

Jednostavno mi je pisati i o drugom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakiru Izetbegoviću. O Malom Princu sam uglavnom napisao sve što je važno. I  to kako je vaninstitucionalno, nezakonski, iz zatvora izvadio Fahrudina Radončića, ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva BiH, pa Radončiću (opet nezakonito) pribavio policijsku dokumentaciju za odstrjel Harisa Silajdžića (još jednog neuspjelog kandidata za Predsjedništvo). Sve je to viđeno, napisano, dokumentirano i ne treba previše riječi niti novinskog prostora trošiti.

Da je bilo tih godina barem mrvica pravne države (prvih mjeseci 1994.) i jedan i drugi i treći, i Izetbegović i Radončić i Silajdžić, bili bi pohapšeni i procesuirani zbog niza različiti krivičnih djela - zloupotreba položaja, odavanje državne tajne, pomaganja u izvršenju krivičnog djela.

Ali, vratimo se Željku Komšiću, novom-starom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ako hoćemo biti legalisti, odnosno poštovati volju naroda, više od tri stotine hiljada glasova koliko je Komšić na posljednjim izborima dobio nije baš za podcijeniti i treba tu volju, ako ništa drugo, respektirati.

Ne treba biti pametan da bi se skontalo da je Komšićevo biračko tijelo nehrvatsko. Neki kažu da su Komšića izabrali Bošnjaci, što može da stoji, ali ostanimo pri premisi da je hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabralo nehrvatsko biračko tijelo - Bošnjaci, Srbi, „Finci i Sejdić, i ostali“.

Hrvatski puk je, sa razlogom gnjevan, političke strukture koje artikuliraju „autentične“  nacionalne interese sa pravom bjesne na izbor Komšića za svog državnog poglavara. Generalno, to jeste demonstracija sile, ilustracija, pokazna vježba  dominacije i sirove majorizacije nad jednim, još uvijek, konstitutivnim narodom - hrvatskim.  Stoji, kano klisurina, činjenica da je izbor Komšića, a ne njegovih izbornih rivala Borjane Krišto, Martina Raguža, u Predsjedništvo BiH radikalno frustrirao hrvatski nacionalni korpus u ovoj zemlji.

Treba, pri tom, imati na umu, ili barem uvažavati motive,  izbornu volju, pa i frustraciju onih koji su birali Komšića za (kolektivnog) šefa države. Hajde, recimo, da je riječ  o Bošnjacima. Ni njihovi razlozi, motivi nisu za podcijeniti, bagatelizirali: u vrijeme kada je, recimo, Martin Raguž raspolagao tuđom mukom kao šef svih logističkih centara na jadranskoj obali, Željko se sa bošnjačkom puškom na hrvatskom ramenu suprotstavljao agresoru koji je, pored ostalog, namjeravao okupirati i Martinov u socijalizmu stečeni stan na Alipašinom polju. Recimo da zbog toga Bošnjaci više cijene Komšića nego Raguža.

Nije Željko Komšić bogzna kakva pljačka, nikakav je političar i još gori državnik, ali šta je tu je. Da je Komšić kandidiran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, apsolutno bi pomeo Izetbegovića, Radončića, Silajdžića. Zašto je to tako, ne znam, ali sam uvjeren da je to baš tako... Pokušavam samo cijelu stvar osloboditi od isključivosti, sebičnosti i ekstremne neuljudnosti.,

Piše: Senad AVDIĆ, slobodna-bosna.ba