Život u Njemačkoj: Otkad smo zajedno došli iz Hrvatske, više ne viđam supruga

Sa suprugom je došla iz jednog malog slavonskog mjesta u Berlin. Zaposlila se u jednoj trgovini gdje izrađuju kutije za razne artikle.

Pročitajte njezinu priču:

Imam 27 godina i imala sam samo 22 godine kad smo došli u Njemačku, a 20 kad sam se udala. Da, znam rano, ali bili smo jako zaljubljeni. Suprug mi je radio u jednom kafiću u selu, a ja sam završila Srednju frizersku školu.

Iz našeg mjesta gotovo su svi mladi ljudi negdje otišli. Neki u Irsku, neki čak u Kanadu, ali mi smo se odlučili za Njemačku jer je bliže. Rođak od supruga mu je već našao posao pa je bilo lakše.

Došao mi je sa tim prijedlogom i ja sam pristala. Zapravo nisam razmišljala puno. Imala sam 22 godine, mlada, zaljubljena, željna života. Gotovo pa da se nikad nisam niti maknula od kuće. U glavi sam samo imala Njemačku, tamo neku zemlju punu života, zabave i naravno bolje financije.

Nisam razmišljala koliko će teško biti doći do tih financija. Taj rođak je stalno pričao o svojim izlascima, putovanjima, odlascima na hrvatske koncerte po Njemačkoj. Gledala sam slike na njegovom facebook profilu i pomislila kako živi baš pravim životom. Ali, on je radio u nekoj informatičkoj firmi. Suprugu je našao posao u građevinskoj firmi, na baušteli.

Došli smo u Berlin, suprug je počeo raditi, živjeli smo u malom podstanarskom stanu i jedno vrijeme nije bilo loše. Ja sam radila u jednom frizerskom salonu. Znala sam nešto njemačkog jezika, ali radila sam samo nekoliko sati i plaća mi je bila tek nekih 400 eura.

No, suprug je imao koliko toliko dobru i redovitu plaću. Mogli smo plaćati stanarinu, štedjeti za godišnji u Hrvatskoj i još živjeti dobrim životom.

Nismo imali automobil, a trebali smo ga. Odlučili smo dignuti kredit, pa još jedan kako bi pomogli njegovim roditeljima da srede nešto u kući u Slavoniji.

U međuvremenu sam ostala trudna, dobili smo curicu koja sad ima godinu dana. Preselili smo se u malo veći stan koji je i skuplji od starog. Ja ne radim, a kako nismo mogli isplaćivati sve te kredite, suprug se morao zaposliti na još jedan posao. Na crno. Sad radi svoj posao od sedam u jutro, pa do 17 sati, a onda odmah s tog posla odlazi na drugi posao, drugu bauštelu kod jednog našeg čovjeka. Naravno da radi na crno, jer u Njemačkoj nije dozvoljeno zakonom raditi takve stvari noću. Da ih netko prijavi, vjerojatno bi bili kažnjeni i radnici i vlasnik.

Nekad radi i do 23 u noći, a kad dođe, samo se sruši na krevet, možda pojede nešto, a ponekad nema snage ni za to.

Subotom također radi, a ponekad i nedjeljom.

Ovim pismom vam hoću reći, da iz Hrvatske kad gledate Njemačku, sve se čini lako i jednostavno. Ali, nije. Ovo nikao nije život. Ja sam sama kod kuće po cijele dane s djetetom. Ako ga dam u jaslice, moram ih plaćati, a ne znam toliko dobro jezik da se zaposlim na neki super plaćen posao. Pa mi se jaslice ne isplate.

Naravno, Hrvatima koji su tu rođeni, školovali se i rade svoje poslove je lakše. Ali nama koji smo došli ili tek dolazimo, nije lako. Ne kažem, da je svima tako, ali treba biti spreman na sve. Ja nisam bila spremna na ovo..

Fenix Magazin/MD