SRBIN NASTANJEN U BLIZINI POJASA GAZE Upali su u naš kibuc, imali smo sreće što smo preživjeli

Beograđanin Goran Mekić koji živi u izraelskom kibucu Magen koji je samo četiri kilometra udaljen od granice s Gazom opisao je dramatične trenutke koje su on i njegova obitelj proživjeli nakon što su militanti Hamasa u subotu upali u njihovo selo.

Svoju potresnu ispovijest o tome kako je preživio masakr objavio je na Facebooku pritom zahvalivši svima koji su mu zabrinuti pisali.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

‘Društvo, prvo bih se htio zahvaliti svima onima koji su mi pisali, zvali, pitali... Zaista nisam mogao odgovarati i pisati bilo što. Sav fokus je doslovno bio na preživljavanju, a kasnije i na vremenu s najmilijima. A zaista sam bio sam pretrpan porukama.

Nakon 48 neprospavanih sati ponedjeljak je naš kibuc evakuiran pod pratnjom vojske. Trenutno smo na sigurnom.

U kibucu je ostalo mnogo vojnika i 20-ak civila koji su mobilizirani i priključeni sigurnosnim snagama.

Za sada imamo svu potrebnu pomoć. Mnogo je volontera, terapeuta i ostalih, koji 24 sata rade s nama i stoje nam na raspolaganju.

Trenutno smo fokusirani na djecu, prijatelje koji su ovdje i koji su izgubili najmilije, uporedno se i sami trudimo da dođemo k sebi.

Mnogo poznanika, ljudi, djece, prijatelja, kolega nisu više među živima ili su oteti. Djeca su ostala bez školskih kolega, učiteljica, prijatelja. Razredi su prepolovljeni.

Eškol je mala općina uz Gazu. Oko 12000 ljudi i većina se osobno i poznaje. Svi imaju nekog koga su izgubili. Ili tko je otet od strane Hamasa i islamskog džihada i odveden u Gazu.

Preko 1300 ljudi je ubijeno, više od 3500 ranjeno, a preko 15 oteto. Među njima ima i bebe, djece, bolesnih, starijih ljudi. Ljudi s kojima smo se do jučer smijali, družili, radili.

Moj Dejan (22) je bio do 5 ujutro kod prijatelja u kibucu Nir Oz čija obitelj je u 6 i 30 ubijena.

Roditelji Mijinog (26) dečka kod kojeg je mnogo puta prespavala su ubijeni u kibucu Nativ Hasarara. Mia je trenutno u Africi gdje volontira. A kad se vrati bit će mobilizirana.

Moja Daniel (16.5) se preko kamere opraštala od prijatelja iz kibuc Beeri, kojem su u kući bili teroristi dok su on, braća i roditelji bili u skloništu. Držali su rukama sigurnosnu bravu, na vratima sigurne sobe (skloništa, koju mahom imaju svi stanovi i kuće u Izraelu) dok su teroristi Hamasa palili njihov stan s njima unutra i pucali na ta vrata. Samo ih je puka sreća spasila.

Danielina razrednica s kojom je idućeg tjedna trebala ići u Aushwitz, se vodi kao nestala.

Najmlađi sin Ofir (12) je vidio snimku školskog prijatelja (12 godina), iz kibuca Nir Oz kako ga palestinski civili odvode u Gazu.

Daniel je bila s mamom na 50 metara od mjesta gdje se sve to događalo. Dejan je bio sam u svojoj kući u kibucu, kao i moj tata, naoružani samo noževima.

Imali smo nevjerojatnu sreću

Za razliku od drugih kibuca i naselja mi u kibucu Magenu smo imali nevjerojatnu sreću. Inače bi i mi bili zbrisani.Nemam dovoljno riječi da opišem kroz što smo prošli. Pokušat ću objasniti što se događalo tog kobnog jutra za šabat 7.10. 2023. u mom kibucu.

Oko 6 sati ujutro su nas probudile rakete iz pravca Gaze, na što smo se već djelomično i navikli. Sa zvukom sirena smo se sklonili u sklonište. Nitko nije ni slutio što će uslijediti samo par minuta kasnije.

Jedan momak iz civilne obrane kibuca i moj dobar prijatelj (Eran Coref) odlučio je prošetati s oružjem do točke iznad bazena odakle se vidio cijeli pojas ispred Gaze (mi smo na samo 4 km od Gaze).

Tada je vidio oko 70 naoružanih terorista na motorima i automobilima i na samo par metara od zapadne ograde kibuca. Svi su bili s dugim cijevima i raketama RPG. Eran istog trenutka otvara vatru na njih, a ubrzo mu se pridružuje i desetak članova kibuca koji su u tom trenutku imali oružje u kući.

Prvo su došla njegova dva brata i sin mlađeg brata, a zatim i ostali. Usprkos njima teroristi ipak uspijevaju ući u naš kibuc, raznijevši ogradu raketom. Čovjek koji je odgovoran za sigurnost kibuca, Baru Kohenen (72 god.) se tada svojim autom zalijeće direktno na teroriste koji ga pogađaju raketom. Baruhu je uslijed zadobivenih povreda kasnije amputirana noga. U unakrsnoj vatri pokušavajući da ga izbave, jedan član kibuca, Av Flajšerer biva pogođen u leđa, da bi kasnije preminuo od posljedica ranjavanja.

Drugi član kibuca Nadav Rot je pogođen u rame i imao je već par operacija do sada.

Ta mala hrabra grupa od 10 civila je držala teroriste, njih 70- tak, 7-8 sati dok prvi vojnici nisu došli u kibuc. Dodat ću i da su 2 grupe terorista od njih stotinak prošle pored južne i sjeverne ograde kibuca i nastavile napad na druga naselja.

Tata, ako tebe ubiju mogu li koristiti tvoje oružje..."

Ofir se tog jutra zadesio kod mene tako da smo ostali u kući s oružjem jer je naša kuća prva do sjeverne ograde kibuca.

"Tata, ako tebe ubiju mogu li koristiti tvoje oružje..." su riječi koje mi i dalje odzvanjaju u ušima.

Pored navedenih, jučer je pronađeno tijelo još jednog člana kibuca (Ofir) koji je oko 8 i 30 bio na putu kući, a kojeg su teroristi Hamasa uhvatili, izveli iz auta i likvidirali. Jedna kuća u kibucu je pogođena raketom. Teroristi su i u nedjelju pokušali napad na kibuc, ali su odbijeni. Ljudi i djeca, muškarci i djevojke, stari i mladi, čitave obitelji su ubijane, žive paljene.

Ubijali su djecu pred roditeljima i roditelje pred djecom

Kibuci Nir Oz, Beeri, Nirim, Kfar Aza, Nahal Oz i ostali su sravnjeni sa zemljom dok smo mi doslovno imali sreće. Ne želim pomisliti što bi nam se desilo da je Eran otišao malo kasnije vidjeti što se dešava. Da je recimo Dejan ostao kod tog prijatelja ili da je otišao na zabavu na kojoj se desio pokolj.

Da su Daniel ili Mia odlučili prespavati kod prijatelja/dečka.

Da su ove dve grupe terorista sa kojima su bili i njihovi civili odlučile da uđu sa strane u kibuc. Nevjerojatna sreća i hrabrost tih ljudi među kojima je bilo i par djevojaka) je doslovno spasilo moj Kibuc od pokolja terorista. Na žalost mnogi nisu preživjeli.

Trenutno ne pratim vijesti. Želim djecu i sebe što manje izlagati informacijama.

U ovim trenutcima pokušavamo biti zajedno s prijateljima i drugovima koji su preživjeli.

Sve u svemu još jednom bih se zahvalio na interesu i brizi.‘