Matija Šerić: Razbuktava se sirijski rat

sirija rat
Prvo su potkraj studenog Turci srušili ruski vojni zrakoplov Su-24 zbog navodne povrede turskog zračnog prostora. Zatim su turske trupe nepozvane ušle na teritorij sjevernog Iraka kako bi „pomogle" izobrazbu kurdskih pešmerga. Uslijedilo je „slučajno" bombardiranje Assadove vojske od strane Amerikanaca.

Svi ti potezi Turske i SAD-a reakcija su na rezultate ruske intervencije u Siriji. Sve intenzivniji ruski zračni napadi, slanje vojne opreme, municije i izobrazba Assadovih trupa od strane Kremlja, pokazatelj su kako bi se uskoro mogao preokrenuti tijek rata u Siriji. Na dugi rok zajedničko djelovanje ruske i sirijske vojske moglo bi dovesti do vojnog svršetka rata i ostanka Bashara al-Assada na vlasti. Takav ishod bio bi suprotan onome što slušamo godinama od strane State Departmenta, Downinga Streeta i Elizejske palače. Na svim međunarodnim pregovorima u Beču i sl. zapadne sile su ultimativno zahtijevale odlazak sadašnjeg sirijskog predsjednika i njegovog establišmenta. Njihov stav je da se sirijski rat ne može riješiti vojnim putem već samo pregovorima. Događaji na terenu ih demantiraju.

Sirijski rat odavno nije samo sirijski. Upitno je je li ikad bio samo sirijski. Pobuna protiv legalne sirijske vlade bila bi odavno ugušena da Turska, Sjedinjene Države i države Arapskog zaljeva nisu odmah krenule velikodušno pomagati islamističke pobunjenike. Turska na način da je otvorila svoju granicu prema Siriji raznim islamističkim grupama te ih opskrbljivala novcem kupujući od njih naftu. I Turska i SAD i zemlje Zaljeva su pobunjenike odmah od početka počele velikodušno pomagati financijski, informacijski, u opremi, logistici, kroz obuku itd. Ipak, najveću pomoć pobunjenicima pružili su kroz promidžbu.

Od početka rata, tj. od proljeća 2011. do ljeta 2014. i proglašenja kalifata, slika u zapadnim mainstream medijima je bila crno-bijela. S jedne strane Assad - krvavi diktator, simbol tame i ugnjetavanja, a s druge strane borci za slobodu i demokraciju. Na sreću živimo u svijetu interneta i naprednih tehnologija gdje se ništa ne može sakriti. Svatko tko je pogledao neki video zapis sirijskih pobunjenika na YouTubeu vidio je o čemu je riječ. Nema tu nikakvih boraca za slobodu

i demokraciju. To su bradate spodobe koje viču Alahu Ekber i vrše akcije koje su sve samo ne borba za vrijednosti zapadnoga svijeta.

Rat u Siriji svojevrsni je mini svjetski rat zadržan na ograničenom (malom) prostoru. Tu su osim pet sirijskih zaraćenih strana umiješane Amerika, Europska unija, države Arapskog zaljeva, Iran, Rusija... Dogodile su se dvije velike intervencije: NATO i ruska intervencija. Te dvije intervencije se bitno razlikuju iako neupućenima izgledaju jednako. NATO intervencija nema pokriće - dogodila se bez pristanka legalne i legitimne sirijske vlade, protivno međunarodnom pravu i Povelji UN-a. Ruska intervencija ima pokriće i legalna je - dogodila se na poziv legalne vlade u Damasku. NATO krši i ruši sirijski suverenitet i neovisnost dok ga Rusi štite i održavaju.

Teško će Amerikanci priznati da su pogriješili u svojoj strategiji za Siriju. Ako bi Assad bio faktor u pregovorima i ako bi njegova vladavina opstala kroz mirovnu tranziciju na bilo koji način, to bi bio veliki američki vanjsko-politički poraz. Da ne spominjemo moguću vojnu pobjedu Assada i Rusa nad ISIL-om i „umjerenim pobunjenicima". Bila bi to najveća američka blamaža nakon Vijetnama. Jasno je kako će Washington pokušati spriječiti te scenarije. Bombardiranje sirijske vojske, rušenje ruskih zrakoplova, kopneni angažman turske vojske to potvrđuju. To su samo početne reakcije na činjenicu da američko-EU-tursko-zaljevska strategija ne djeluje. U pokušaju da spriječe svoj poraz zasigurno će biti spremni učiniti mnogo više.

Moguće je predvidjeti neke poteze zapadne koalicije u pokušaju da spriječe svoj poraz i ovladaju Sirijom. Prvi mogući potez je nastaviti i pojačati pomaganje različitih pobunjeničkih grupa uključujući ISIL. Tu bi Turska imala najveći značaj. Uz pomaganje pobunjenicima zračni napadi koalicije bi postali učestaliji. Kozmetički bi pogađali ISIL, a sve više bi „slučajno" pogađali Assadove trupe. NATO koalicija je već počela provoditi tu strategiju uključivanjem Francuske, Velike Britanije i Njemačke u bombardiranje.

Druga je opcija pokušaj terećenja Assada ili Rusa za neki nečovječji potez. Upotreba nekog nedozvoljenog oružja ili veliki masakr bili bi izvrsno opravdanje kopnene intervencije NATO snaga ili barem turske vojske. Već jednom, u kolovozu 2013., smo vidjeli pokušaj glasnog terećenja Damaska za upotrebu kemijskog oružja što se na kraju pokazalo pogrešnim. Obama ulazi u svoju posljednju godinu mandata pa ne mora brinuti kako će proći na izborima. Zato može odobriti kopnenu vojnu akciju ako bude imao vjerodostojno opravdanje.

Treći potez bio bi isprovocirati Putina da reagira na neprimjeren način, upotrebom sile, na neki čin poput turskog rušenja ruskog zrakoplova. Fatalni napad na rusko veleposlanstvo u Turskoj, zemljama Zaljeva, ili atentat na nekog ruskog funkcionera negdje na zapadu, doveli bi do velikog ponižavanja Rusije što bi Putina nagnalo na intervencija ali i zapadnjake na njihovu protu intervenciju.

Kad se svi faktori uzmu u obzir rizik trećeg svjetskog rata objektivno postoji. Ukoliko se ispuni američki plan - Assadova vladavina bude srušena i bude postavljena prozapadna islamistička vlada u Damasku - Rusija, Iran i Kina će u potpunosti izgubiti svoj utjecaj na Bliskom istoku. Sirijski rat je od počeka bio rat za prevlast utjecaja i moći u tom dijelu svijeta. Uostalom, kao i cjelokupno Arapsko proljeće i rat u Ukrajini. Potkraj 2010. počelo je novo poglavlje u svjetskoj geopolitici - borba velikih sila (inicirana od strane SAD-a) za dominaciju nad velikim dijelovima svijeta. Sirijski rat je dio te borbe koja je dovela do sukoba svjetskih velesila, a mogla bi se pretvoriti u sukob većih, svjetskih, dimenzija. Razbuktavanje sirijskoga rata nosi rizike koji se svih nas tiču i mogli bi rezultirati posljedicama kojih se bojimo zamisliti.