Kako dalje u izraelsko-palestinskom sukobu?

Kako je Francuska najavila službeno službeno priznanje Palestine kao neovisne države, tako je iznova još jače buknula priča o izraelsko-palestinskom sukobu koji traje skoro već dvije godine.

U našim ciklusima vijesti ratne priče s dalekih ratišta tek toliko zauzimaju momentalnu pažnju, ali s govorom o međunarodnom priznanju iznova se podigla prašinu. Kako se u 2025. godini događaju korjenite promjene u mnogim aspektima, tako možemo očekivati da će se drukčije paradigme postaviti i u Svetoj zemlji.

Složeni narativi

Teško je danas zaključiti što je propaganda, a što realno stanje na terenu. Zbog razvoja masovnih medija, društvenih mreža, te sada i umjetne inteligencije, sve nam je teže razaznati stvarnost od fikcije, te iako nam je svijet bliži nego ikada, realna percepcija o njemu nam iznova izmiče.

Ništa nije drukčije ni u slučaju Izraela i Palestine koji su skoro dvije godine u otvorenom ratu, a čiji sukobi i napetosti traju još od kraja Drugoga svjetskog rata. Polarizacija prisutna je pri promatranju i ovoga sukoba, te svrstavanje na ijednu od ovih strana znači i krajnje političko svrstavanje.

Takva krajnost nužno proizvodi narative koji se sudaraju jedno od drugo, te uslijed sudara mi jednostavno ne možemo posložiti realnu sliku. Tako recimo pobornici Izraela smatraju one koji pristaju uz Palestinu zaluđenim ljevičarima koji zastupaju još jednu u nizu manjina, dok sebe promatraju kao racionalne 'odrasle u prostoriji'. Pobornici Palestine s druge strane vide pobornike Izraela kao bešćutne desničarske imperijaliste, dok sebe gledaju kao normalne borce za ljudska prava. Floskula bi bila reći kako ćemo u sredini naći rješenje, ali zasigurno se možemo složiti kako rješenje nije u ekstremnim narativima koji se vrte oko ovoga sukoba.

Problem naravno nije tek u tome što ovi narativi kruže, nego u tome što ulaze u 'mainstream', i kao takvi oblikuju percepciju o situaciji na terenu. Iako se činjenice poput razaranja i poginulih jednostavno ne mogu prikriti, narav sukoba te motivacije sukobljenih strana ostaju zamagljeni.

Obje strane drže kako su one na pravoj strani i sebe smatraju žrtvama kojima je dužnost braniti se. U tom modusu svaki njihov teži čin opravdava se opravdanošću njihove borbe za vlastito postojanje, a u složenoj priči Bliskoga Istoka u posljednjih stotinjak godina, sve je teže naći čiste stranke.

Izrael gubi moralni kapital

Izrael iz dana u dan gubi obraz i opravdanje u sukobu s Palestinom. Pod krinkom uništenja Hamasa i obrane zemlje često su stradali civilni objekti, a njihovo rušenje i bombardiranje prouzrokovalo je stradanje brojnih nevinih žrtava.

Postalo je sasvim jasno kako se tu ne radi tek o uništenju terorističke organizacije, nego su posrijedi konkretniji planovi osvajanja koji ne mare previše za to koga i kako se napada. Nedavni napad na crkvu u Gazi dodatno je razotkrio nemilosrdnost izraelskog ratnog stroja, a nedavna kriza i sukob s Iranom pokazali su izraelsku spremnost na ofenzivno djelovanje, te više sigurno ne možemo govoriti tek kao žrtvi terorističkih izgreda.

U vojnom smislu, Izrael ne samo da je imao jasnu prednost, nego je u sklopu te vojne prednosti istresao svoju silu nad Palestincima, posebice u Gazi koja se iz dana u dan pretvara u sve mračniju kaljužu smrti. Iako je Izrael posljednjih desetljeća uživao ugled i podršku međunarodne zajednice, izgredi i nasilje nad Palestincima dovode u pitanje izraelski položaj, te se javno mnijenje okreće protiv njihove djelatnosti. Okretanjem javnog mnijenja dovodi se u pitanje položaj Izraela na Bliskom Istoku. Iako je uvijek vjerni partner SAD dosad čvrsto stajao uz njih, pitanje je hoće li moći svojim lobiranjem i političkim utjecajem zadržati tog korisnog saveznika uz sebe, a time i svoj uvijek napet položaj.

A što s Palestinom?

U vidu svih ovih činjenica hoćemo li onda zdušno stati uz Palestince? Tu se ova problematika dodatno komplicira. Mi smo navikli govoriti o Palestincima i palestinskoj državi, ali činjenica je da iako možemo govoriti o jednom određenom narodu, mi ne možemo govoriti o konkretnoj kohezivnoj društvenoj zajednici, a pogotovo o koherentnoj državnoj strukturi.

Ono što trenutačno najviše obilježava palestinski identitet je sukob s Izraelom, jer nisu imali prostora za razvijanje normalne države, pa time i normalnog života. Palestinski teritorij je od Šestodnevnog rata bio pod izraelskom okupacijom, te je tako čitavo palestinsko postojanje bilo obilježeno izraelskim jarmom. Iako se naziralo određeno rješenje devedesetih i početkom dvijetisućitih, pojava Hamasa i njihovo djelovanje popločao je put trajnom sukobu kojem se teško nazire mirno i kompromisno rješenje.

Iako se javno mnijenje okreće nakon dugo godina na stranu Palestine, to i dalje ne mijenja situaciju na terenu, posebice za obične ljude koji proživljavaju ekstremnu humanitarnu i životnu krizu. Iako možemo stati uz njih, moramo biti oprezni kada govorimo o Palestini kao političkom fenomenu. Hamas je trenutačno jedina politička organizacija koja je sposobna voditi Palestince, no oni imaju jasan cilj uništenja Izraela.

Ako se ne nađe konkretniji i umjereniji palestinski politički pokret, teško će biti podržati bilo kakvu palestinsku državu, a u ovakvoj atmosferi postavlja se pitanje je li takav pokret uopće moguć.

Što će značiti dodatna priznanja za Palestinu?

Zbog svega iznesenog neće značiti ništa. Kako je već ranije navedeno, ne možemo govoriti o konkretnoj državnoj tvorevini niti bilo kakvim konkretnim institucijama za koje bi to priznanje važilo.

Posezanje za ovim činom, posebice u slučaju Francuske tek je pokušaj skupljanja političkih bodova. Na prvu to predstavlja ozbiljno pristajanje uz palestinski pothvat, ali pri pomnijem pogledu jasno je prije svega kako se situacija na terenu praktički neće izmijeniti. S druge strane, međunarodno priznanje Palestine samo bi proizvelo dodatnu geopolitičku komplikaciju.

Priznanjem Palestine njezina djelatnost bi dobila političku legitimaciju, a time bi i sam sukob mogao izaći izvan svojih regionalnih okvira. Izraelski sukob ne bi bio tek građanski rat, nego međudržavni sukob koji bi potencijalno okuražio i priključivanje drugih saveznika. Rat više ne bi predstavljao borbu protiv terorizma, nego borbu za suverenitet.

Osim te nepromišljenosti, valja promotriti i licemjerje s kojim Zapad gleda na Palestinu. Podrška palestinskom narodu tek je moralno poziranje, bez konkretne ideje za rješavanje političke i humanitarne krize koja traje već desetljećima, preko jednoga stoljeća.

Što je najgore, to je tek jedna u nizu bliskoistočnih kriza, a svaka od njih ima svoje duboke godine u političkim spletkarenjima europskih velesila (naročito Francuske i Velike Britanije) krajem Prvoga svjetskog rata, kada se pokušalo na zadovoljstvo svih ugrabiti i podijeliti teritoriji.

Iako trenutačno Izrael brani svoje pravo na postojanje, Arapi tu državu promatraju kao uljeza, trajni trn i produženu ruku Zapada koja ih želi iskoristiti. Povijest uspostave Izraela, kao i povijest kolonizacije ostatka Bliskog Istoka opravdavaju krajnje nepovjerenje prema zapadnim akterima u toj regiji, te svaki potez koji bi povukli prije ili kasnije bi uzrokovao neravnotežu i novu krizu.

Priznavanje Palestine proizvelo bi iste rezultate, pogotovo kada ne postoji nikakav konkretan plan za razrješavanje sukoba. Ne samo da ne postoji plan, nego ne postoji ni volja za prekidom sukoba. Izrael i Palestina u ovom trenutku borit će se 'do istrage svoje ili njihove', a kolektivni Zapad kao da je sposoban jedino doliti ulja na već razbuktalu vatru.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.