JEZIVA ISPOVIJEST SOCIJALNE RADNICE Otišla sam u Siriju pridružiti se ISIL-u. Bio je to put u pakao, došla sam u zatvor!

JEZIVA ISPOVIJEST SOCIJALNE RADNICE Otišla sam u Siriju pridružiti se ISIL-u. Bio je to put u pakao, došla sam u zatvor!

Grižnja savjesti

Njene oči ispunile su se suzama. - To je mogao bit moj sin - kazala je za Observer dok joj je glas drhtao. - Teško mi je to uopće izgovoriti i tjera me u plač. Radije bih nas oboje ubila nego dopustila da on postane ubojica, da padne u ruke tih monstruma - kazala je. Pod 'monstrumima' je mislila na pripadnike "Islamske države". Naime, Kasiki je jedna od nekolicine žena sa Zapada koje su otišle u sirijsku Raqqu, glavni grad samoproglašenog kalifata. Sada se vratila i poželjela ispričati svoju priču. Kazala je kako je to bio put u pakao iz kojeg se činilo da nema povratka. - Osjećam grižnju savjesti. Pitam se kako mogu živjeti s činjenicom da sam svog sina povela u Siriju - kazala je Kasiki za Observer.

Kasiki (34), sitna no odlučna žena koja nije željela otkriti svoje pravo ime zbog straha od terorista, rođena je u Kongu i odgojena je u izrazito katoličkoj obitelji. Imala je samo devet godina kada je sa svojom sestrom poslana da živi u blizini Pariza nakon što je njihova majka umrla. Nakon toga joj je, kaže, ostala neizbrisiva rupa u srcu koju ni sretan brak ni majčinstvo nisu mogli zacijeliti. Nova vjera Dok je kao socijalna radnica pomagala imigrantima u pariškom predgrađu, Kasiki se odlučila preobratiti na islam, bez da je to kazala svom suprugu ateistu. Vjerovala je da će to zaliječiti ožiljke iz mladosti. Nova vjera donijela joj je samo privremenu utjehu, no upoznala je trojicu muslimana koji su bili oko deset godina mlađi od nje i prema njima se odnosila kao prema braći. U rujnu 2014. trojica mladića su otišla u Siriju odakle su održavali redovite kontakte s Kasiki. Smatrala je da je ona veza između tri izgubljena dječaka, kojima je pokušala objasniti koliko nedostaju svojim roditeljima, no uskoro se ta uloga preokrenula. - Mislila sam da kontroliram situaciju, no sada shvaćam da su vjerojatno bili trenirani da regrutiraju ljude poput mene. Igrali su na moje slabe točke. Znali su da sam siroče, da sam nesigurna i da sam se preobratila na islam. U veljači 2015. Kasiki je kazala suprugu da ide na poslovni put u sirotište u Istanbulu na nekoliko sedmica i da će povesti sina. Umjesto toga krenula je put Sirije. Kad je došla u Raqqu shvatila je da je stvarnost puno drugačija nego što su joj predstavili njezini prijatelji domaćini. Naređeno joj je da ne izlazi sama van i da mora biti pokrivena od glave do pete. Morala je predati putovnicu i ograničili su joj komunikaciju s obitelji u Francuskoj. Bila je šokirana uvjetima u bolnici u koju su ju doveli da radi. Osoblje je bilo bezosjećajno spram ljudske patnje. U gradu su, kaže, 'arogantni strani borci' bili vrh, a Sirijci dno društva. Kao u zatvoru Stan u kojem je bila smještena vlasnici iz Sirije su prisilno napustili, a ona i njezin sin u njemu su se osjećali kao u zatvoru. Trebalo je samo 10 dana da se Kariki probudi iz, kako je rekla, 'paralizirajuće tromosti', i da shvati kako je strašno pogriješila, za što je zaslužan njen suprug koji joj je u očaju redovito pisao pisma i slao e-mailom obiteljske fotografije. - Molila sam da me puste kući. Svakog dana govorila sam da mi nedostaje moja obitelj i da moj sin treba oca. Prvo su smišljali izgovore, a onda su počeli prijetiti. Kazali su da sama žena s djetetom ne smije ići nigdje i da će me kamenovati ili ubiti ako pokušam otići. 

Bila sam u strahu da će neko doći i odvesti me u zatvor i da ću morati ostaviti svog sina s njima. Stalno sam razgovarala s njim. Pokušavala sam mu utisnuti u pamćenje neke stvari koje ne smije zaboraviti: da ga njegov otac i ja jako volimo, da mora biti dobar prema curama. Nadala sam se da će upiti moje riječi i da će, ako mi se nešto dogodi i on upadne u ralje terorista, imati moj glas u svojoj glavi i da neće moći nikog ubiti... Pokušavala sam ga zaštititi poput lavice. Kada joj je jedan Francuz naredio da povede sina na molitvu u džamiju, ona mu je odbrusila da 'makne ruke s njega'. Kao odgovor dobila je udarac u lice. - Bila sam u nepoznatom gradu gdje nisam nikoga poznavala i nisam znala jezik. Pogledala sam sina i znala da sam napravila pogrešku, najgoru u životu. Znala sam da moram biti jaka i izvući ga čim prije otamo.

Gostinjska kuća

Francuz je odveo nju i njena sina u 'gostinjsku kuću', svojevrsni zatvor u kojem je bilo desetak stranih žena, gdje je bila u šoku kad je vidjela malu djecu kako gledaju propagandne snimke smaknuća na televiziji, a njihove majke navijaju i plješću. - Divile su se islamskim borcima, kao nekom tko je jak, moćan i ko ih može zaštititi. Jedini način da me puste iz zatvora je bio da se udam za jednog od njih. Ove strane žene bile su samo maternice koje će rađati djecu islamistima - kazala je. Idućeg dana, dok su njezini tamničari organizirali brak, otkrila je nezaključana vrata i odšetala. Nastavila je hodati. Nakon što ju je ugostila jedna lokalna obitelj, koja je riskirala svoj život zbog toga, Kasiki je uspjela kontaktirati sirijske opozicione snage. U travnju 2015. mladi Sirijac odvezao ju je sa sinom koji se skrivao ispod hidžaba do turske granice. Da su bili zaustavljeni na kontrolnoj točki ili uhvaćeni u bijegu, mogli su biti ubijeni. U Parizu su je ispitali francuski obavještajci, nakon čega je završila u zatvoru na dva mjeseca i nije smjela kontaktirati s obitelji. Sada su ona i njen suprug pomireni, no još uvijek se suočava s mogućim optužbama zbog otmice djeteta. Kako se ovo dogodilo? - Pitala sam se kako se ovo dogodilo, kako sam mogla učiniti takvo što. Bila sam naivna, zbunjena, ranjiva, no kako su ti obični, ne pretjerano pametni dečki bili dovoljno inteligentni da mi isperu mozak? Još uvijek se to pitam. Kasiki zna da je imala sreće što je pobjegla, što neće iskusiti mnoge djevojke sa Zapada koje su u rukama ISIL-a. Fotografija sina Nakon što se vratila u Francusku, suprug joj je pokazao fotografiju koju mu je poslala Islamska država, a koja prikazuje njihova sina kako pozira s automatskom puškom. - Prvi put sam to vidjela. Smučilo mi se. Zauvijek ću se osjećati loše jer sam odvela svog sina u tu noćnu moru, no moram biti jaka i nastaviti živjeti. Najteži dio je gotov. Pobjegli smo i živi smo. - Sada je moj cilj spriječiti druge ljude da se ne daju odvući u ovaj horor. Što da kažem? Ne idite! - zaključila je Sophie Kasiki.

avaz.ba