Fra Dado Milas : Od Pamplone do Fausta

Dionica puta od Larrasoañe do Pamplone je, u odnosu na dva protekla dana, jako urbana. No, i prije urbanog dijela, trebalo je proći nekoliko kilometara ljudskim rukama neoskvrnute prirodne ljepote i par malešnih puebla koja zaista imaju svoju draž. Relativno smo brzo prelazili iz gradića u gradić ušli u Pamplonu. Cijelim nas putem prate baskijske zastave i politički grafiti koji favoriziraju Baskiju i njezinu neovisnost te očituju organsku nepodnošljivost prema Španjolskoj.

Pamplona je grad u kojem se čovjek lako može izgubiti na par dana. Pamplona je prijestolnica autonomne španjolske pokrajine Navarre koja je poznata po svom čuvenom festivalu Sanfermines. Izbili smo u Pamplonu baš za vrijeme svetkovine svetog Fermina, biskupa Pamplone i kršćanskog mučenika ubijenog za vrijeme rimskog cara Dioklecijana. Sveti Fermin je zaštitnik cijele Navarre, u čijem se glavnom gradu Pamploni održava ova svetkovina poznatija i kao Sanfermines, čiji je jedan od znamenitijih dijelova utrka bikova kroz grad, poznatija i kao Encierro. Fešta Sanfermines počinje 6. srpnja u podne, a završava 14. srpnja u ponoć. Sanfermines ima zaista dugu tradiciju koja seže još u srednji vijek, a, zahvaljujući Hemingwayu i njegovu romanu "Sunce se ponovno rađa", ova je fešta svoju sadašnju slavu počela stjecati u prošlom stoljeću. Iako je ovaj festival predmet brojnih optužbi i rasprava organizacija koje se bave pravima i zaštitom životinja, ova fešta Španjolcima predstavlja jedno od važnijih obilježja njihove kulture i tradicije. Kad smo ušli u Pamplonu, primijetio sam jedinstveni dress-code. Svi su naime nosili bijelu odjeću s crvenim šalom i pojasom oko struka. To je tradicionalna odjeća koja se nosi za vrijeme Sanferminesa, koja karakterizira obezglavljenog svetog Fermina. Za moj pojam malo morbidno, ali okej. Najzanimljiviji događaj Sanferminesa jest adrenalinsko trčanje pred bikovima koje se redovito spominje na stranicama Crne kronike, Zanimljivosti i kategorije Vjerovali ili ne. Cijela trka traje najviše 4 minute svakog dana, ali zabava i euforija oko ove fešte traju 24 sata na dan. Tijekom noći organiziraju se partyji koji redovito završavaju black-outom i prijepodnevnim buđenjem u jednom od mnogobrojnih i jako lijepo uređenih pamplonskih parkova. Za vrijeme našeg prolaska kroz Pamplonu, sreo sam barem četvoricu polupijanih mladića koji su bili spremni velikodušno podijeliti s nama bocu svog, po svemu sudeći, jako efikasnog alkoholnog nektra.

Nakon podužeg izlaska iz Pamplone, prošli smo kroz Cizur Menor, simpatično predgrađe udaljeno od Pamplone nešto više od 5 km. Nakon Cizur Menora počinje dosta nezgodan uspon na Alto del Perdon urešen mnogobrojnim vjetrenjačama i prekrasnim vidikovcem s kojeg se baca fantastičan pogled na atlantski dio Španjolske. Spuštanje s Alto del Perdona prema malešnom selu teško izgovorljivog imena Zariquiegui bilo je dosta nezgodno i tu sam nabio svoj prvi i, nadam se, posljednji žulj. Nakon što sam prošao ovo selo sa Z, došao sam u simpatičnu Utergu, gdje smo na koncu i odsjeli.

Budući da sam bio par kilometara ispred svoje ekipe (op. Dražen Marijanović, Džoni Dragić i Zoran Kolobara), sjeo sam na klupu u parku u Utergi i ugledao iznenađujuću malu figuru Fausta. Ostao sam šokiran. Prvo sam kontao da me nije omamio dim "rajske biljke" koju je konzumiralo nekoliko Talijan 5-6 metara udaljenih od mene, ali ništa od toga. Evo sve, ali odakle Fausta u Utergi? Ali ne bi mi to uopće bilo čudno da proteklih par dana nisam razmišljao upravo o - Faustu i njegovoj životnoj drami.

Priča o Faustu ili, bolje rečeno, dr. Faustu je jedna od najpoznatijih legendi germanske mitologije koja je bila i ostala vječita inspiracija umjetnika diljem svijeta. Faustov povijesni trenutak obavijen je velom tajne. Zvao se Johan Georg Faust. Rođen je oko 1480. Bio je liječnik, astronom, razmetljivac i avanturist. Ubijen je oko 1540. Već nakon njegove smrti, Martin Luther piše kako je Faust sve svoje životne uspjehe i sposobnosti te vezu s đavlom, iz koje je, kako kaže Luther, sve to proizašlo - platio strašnom smrću. Faustov lik ubrzo postaje dragocijen dio narodnog folklora. Što se tiče literarnih pokušaja, Göetheova obrada ove priče je do sada najbolja i najpoznatija. Göethe cijelu priču započinje okladom Boga i Mefista (Đavao) može li pobožni Faust izdržati Mefistov test, čime stvara merafizički okvir u kojem se odvija cijela radnja.

Prava radnja počinje tako što Faust, okružen knjigama, sjedi u zagušljivoj i mračnoj sobi i jadikuje kako je postao liječnik, pročitao mnoštvo knjiga i pisama, usavršio razna znanja, a opet nije spoznao ono što je najvažnije. Faust jednostavno odbija prihvatiti da je čovjek samo običan crv u prašini. U cijeloj toj konfuznoj situaciji javlja se Mefisto koji obećava da će služiti Fausta na Zemlji i da će mu pokazati sve ono što Bog sebično skriva od njega, u zamjenu da Faust služi njemu nakon smrti. Razočaran sobom u svijetu, Faust pristaje i tako Mefisto i on postaju paradoksalno združeni protivnici, ali i saveznici, koji se na svom nadrealnom putu kroz razne vremenske etape i prostore dotiču bitnih ljudskih iskustava. I da sad previše ne duljim i do u detalje prepričavam cijelog Fausta, Faust ce kasnije upoznati Gretu, ljubav svog života, ali, zahvaljujući Mefistu, sve se to žestoko zakomplicira. Greta umire, a Faust je razočaran. Drama se završava tako što Faust slijep umre, a Mefisto naređuje da mu se iskopa grob s namjerom da on uzme Faustovu dušu. U ključnom trenutku dolaze anđeli, otimaju Fausta iz Mefistovih okova i odvode ga u Nebo. Göethe je svom Faustu povjerio da traži odgovore na pitanja gdje je granica ljudskih saznanja i što je konkretni smisao ljudskog života. Faust je praktični buntovnik i ne priznaje granice ljudskog saznanja. On je čovjek koji se ne zadovoljava običnim i priprostim stvarima.

Göethe započinje sve Vječnim likovima. Bog i Đavao su kroz cijelu povijest čovječanstva i umjetnosti dvije najinspirativnije figure. Prednost Đavla u odnosu na Boga jest taj, među ostalim, što je puno lakše biti Đavao, nego Bog. Puno je lakše biti negacija nego pozitiva; puno je lakše biti destruktivan nego konstruktivan - srušiti nego izgraditi; puno je lakše ubiti nego dati život. Ali Đavao ima tu crtu provokativnosti. Ne bih sad davao banalne primjere, ali u životu nas nečiji zli postupci puno više natjeraju na razmišljanje nego dobri. Plakat ćemo i razbijati glavu zbog nečijeg lošeg postupka. Dobro ne ostavlja takav dojam. Za dobre stvari ljudi imaju kratko pamćenje. I ono ne budi nikakvu upitnost i razmišljanje.

Ali priča o Faustu nije priča (samo) za vjernike i ateiste, čak štoviše... Ova priča nema nikakve veze s pobožnošću ili religijom. Ovo je priča koju mnogi neće razumijeti i, što je najzanimljivije, uopće neće biti svjesni svog nerazumijevanja. Kao i inače u životu.

Ovdje se govori o općenitim pitanjima smislenosti ljudske egzistencije koja su razriješena samo u pojedinim slučajevima, ali pojedinci o tome ili ne mogu ili ne žele govoriti. Riječ je o čovjekovoj težnji da nešto više spozna i shvati, o čovjekovoj spremnosti da se zbog svojih neukrotivih ljudskih nemira udruži i sa samim Đavlom, odnosno riskira sve što ima i što će ikad imati.

Promatrajući Faustov lik, pitam se koliko sam puta metaforički sklopio pakt s Đavlom, a da toga nisam bio ni svjestan. Ali ne s onim makijavelističkim rogonjom, po kojem cilj ne bira sredstvo, nego s Göetheovim koji nudi ono "nešto" u zamjenu za dušu. Ali, izborih se nekako: duša mi je i dalje neokrnjena. I što uopće znači prodati dušu? Duša nije na prodaju. Duša se daje, poklanja. I to samo onima koji su je vrijedni.

Biti ili ne biti; uzeti ili ostaviti... Tko pokuša, kajat će se; tko ne pokuša, kajat će se još više. Sa svim ovim faustovskim dilemama svakodnevno se susrećemo. Kažu da nas najviše bole one riječi koje smo se bojali izreći i one stvari koje smo se bojali napraviti. Težnje dr. Fausta prerastaju i lome granice "malog" svijeta: iako ga Mefisto vodi prolaznim užicima, njega može ispuniti samo ono pravo - ljubav.

I sad se pitam koliko sam spreman ići u nepoznatu neizvjesnost da bih osjetio nešto više od većine ljudi? Sve je to mač s dvije oštrice.

Okružen sam ljudima čiji je životni moto: "Ostavi sve kako i jest i ne talasaj." Neki mi je dan jedna osoba rekla: "Zašto ti uvijek moraš drugačije razmišljati? Zašto jednom ne možeš misliti kao i ostali?" Budući da je pitanje bilo retoričkog karaktera, nisam bio pozvan odgovoriti joj, ali je u meni odjeknulo: "Zato što ja nisam 'svi' i zato što 'svi' neće živjeti moj život." Osobno mislim da je dosta ugodno živjeti u sredini, ako si na to pozvan. Ali ako hoćeš učiniti nešto više od svog života, onda moraš biti spreman ići do ruba. Ili si spreman ići do kraja i žrtvovati sve što imaš kako bi pronašao onaj biser iz evanđeoske prispodobe ili nisi. Ne treba se previše štedjeti. Negdje se treba i "potrošiti". Ovaj život je jedina prilika koju imamo za vlastito pronalaženje. Koliko još dugo mislimo odgađati stvari?

Piše: Fra Dado Milas/dnevno.ba