BOLNA PRIČA SESTRE UBIJENOG DOMARA "Učenike je znao po jaknama i ruksacima"

Masakr u Beogradu

Bijelu jednokatnu kuću u naselju Višnjička Banja koju je Dragan Vlahović (53), prva žrtva krvavog pira pomahnitalog dječaka ubice (13), sagradio s s obitelji, zaposjela je velika tuga.

Njegova majka Kosa i sestra Ružica neprestano plaču, a otac Živorad netremice gleda u sliku jedinog sina, koji je, kaže, stradao na mjestu koje je smatrao drugim domom, u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", gdje je radio kao osiguranje. 

"Skuhala sam kavu da odem da popijem s bratom na Lešću. Sreća, pa je sahranjen na nekoliko minuta hoda od naše kuće, te možemo otići kad god poželimo", govori neutješna sestra, dok njena majka leži pored u postelji i vida rane od operacije, ali i one na duši, koje sigurno nikada neće zarasti, piše Republika.rs.

Ponosna na brata

Ponosna na brata, sestra kaže da ga može zamisliti kako se ispriječio pred ubojicu da bi zaštitio djecu.

"Nismo spremni da saznamo detalje, ali točno znam kako je moj brat reagirao. Kad smo ga vidjeli u kapeli, kad smo vidjeli njegov izraz lica i po stisnutim pesnicama sigurna sam da je izletio pred njega i rekao: "Pucaj u mene, ne dam djecu!" Znam da je prvi poginuo i u svoj muci je dobro što nije vidio tih devet palih anđela, ranjene", kazala je Ružica.

Da nije samo Dragan volio djecu nego i ona njega, obitelj je znala oduvijek, a zbog te njegove osobine rukovodstvo škole tražilo je od agencije za osiguranje čiji je bio radnik da ga vrate kad su ga rasporedili na drugo mjesto.

"Radio je u Prištini u osiguranju, tamo smo rođeni. Kad je prešao u Beograd, rasporedili su ga u školu i poslije pet godina je otišao na drugo mjesto, ali je škola tražila samo njega i tako se vratio", prepričava Draganova starija sestra.

Draganova majka Kosa neprekidno kuka za rano i iznenada ugašenim životom sina, čije slike stoje na policama po čitavoj sobi, kao i portreti i crteži koje su mu u znak zahvalnosti posvetili učenici.

"Prazna kuća nam ostala"

"Nema mojih očiju, moje duše, mog sina, sve mi je nestalo, nada naša, joj meni, kuku nama, nema našeg Mikija, Mileta. Prazna kuća nam ostala", uz jauke priča neutešna žena.

Pored obitelji i prijatelja, rodbina i čitavo susjedstvo žale za Draganom. Za njim plaču u pošti u kojoj je plaćao račune, u farbari i prodavnicama jer su ga znali kao nasmijanog, vedrog i dobrog čovjeka. Obitelji se javljaju i nepoznati ljudi da im pokušaju olakšati muku.

"Mnogo boli... mnogo... Dragan je bio jedinstven sin, brat, ujak, stric, human, odmjeren, blag, plemenit do srži, nepogrešiv i neponovljiv... zato i boli ovoliko. Znate kad tražite grešku, znajući da svi griješimo, svjesno ili nesvjesno, ali on je nije imao. Moj brat je imao mnogo duha i umio je da se bori s osmijehom i kad mu je bilo najteže. A nije uvijek bilo lako. Imali smo tragedije i s mamine i s tatine strane, ali ovo... ovo boli do kosti i još dublje, ispovijeda se Ružica, bratovljeva Dada.

Ona se s mukom prisjetila kobnog dana i kako je saznala da joj je brat ubijen

"Idu vijesti i čujem događa se nešto na Vračaru, ali ništa više nisam čula ni da su pucnji u pitanju, šila sam kostim za unuku. Prvo me je pozvala kćerka i pitala me je li ujko radi jer joj nešto treba, a ne javlja se. Zatim sam ga pozvala jednom, drugi put. Nije se javio. Zove ga i druga sestra. Uključujem vijesti i čujem za pucnjavu i da je to njegova škola. Dok telefoniram, na TV najednom ugledam Draganov lik, ali sebe uvjeravam da to nije to. Sestra zove i kažem joj: "Ne, ne, Caki, nije to on, mislim da je prošao ispred kamere." Tražimo dalje informacije. Zovem školu, nitko se ne javlja. Onda zovem njegovu kolegicu, a ni ona se nije javila. Zovem policiju... Rekli su da ne daju informacije preko telefona i da bi bilo dobro da dođem. Oni su me pitali: "Jeste li sami? Sve mi je bilo jasno" - prepričava Ružica.

Poslije toga su došli susjedi. A onda su uslijedili glasna kuknjava i jauci, pa je sve utihnulo. Ostala je tuga da govori o jednom dobrom čika Draganu.

Učenike znao i po jaknama i ruksacima

Čika Dragan, kako su ga zvali učenici škole u kojoj je radio, dobivao je redovno od njih čestitke za Novu godinu.

"Mi smo znali kakav je Dragan, ali on se nije hvalio time niti bio nadmen zbog toga. Pokazao bi nam ih usput neke crteže. Njegova ljubav prema učenicima te škole i kolektivu bila je iskrena i oni su to prepoznavali i uzvraćali mu najljepšim emocijama. On je to, međutim, doživljavao kao normalnu situaciju i, kada je imao slobodan dan, događalo se da ga zovu i po tim pozivima sam vidjela da je on školu doživljavao kao drugu kuću i bio kao član obitelji svima jer je prepoznavao po izgledu koji je čiji ruksak, poimence bi rekao koje dijete nosi takav i takav ruksak ili jaknu. Zvali bi ga da traže stvari koje su zaboravili, izgubili, a on je znao sve. Ljubav prema djeci mu je bila urođena, a i s profesorima je bio u divnoj komunikaciji", prepričala je Ružica.

Dragan je dan pred tragediju bio neopisivo sretan

"Mama nam se ozlijedila, slomila je potkoljenicu i iza nas je mnogo teških šest mjeseci, njene i naše borbe i stresa da stane na noge, bolnice, operacije... Bio je sedam dana na bolovanju, a inače nije koristio bolovanja da bi brinuo o mami, pored njegovateljice koju imaju naši roditelji. On je želio da bude s mamom. Uspjeli smo. Mama je poslije Vaskrsa ponovno prohodala s hodalicom i on je bio tih zadnjih deset dana neopisivo sretan. Ma bio je toliko sretan da poleti od zadovoljstva. Nikada neću zaboraviti, 2. svibnja mi je rekao: "Dado, ići ću sestriću da čestitam rođendan, pa poslije do grada," a ja sam ostala da ofarbam mamu i šijem unuci kostim za maskenbal", prisjeća se Draganova sestra.