SUROVOST ŽIVOTA Ana je imala sve što je htjela, a onda se sve okrenulo i postala je beskućnik...

SUROVOST ŽIVOTA Ana je imala sve što je htjela, a onda se sve okrenulo i postala je beskućnik...
Ilustrativna fotografija

Siromaštvo i beskućništvo ne bi trebalo biti sramota; no, taj je križ nekome teško nositi javno. I nije mu za zamjeriti što inzistira na anonimnosti, kao Splićanka iz naše priče.

Ona je korisnica prenoćišta (odnedavno i poludnevnog boravka) pri udruzi MoST u Gundulićevoj ulici u Splitu. Mi imamo njezine pune podatke, ali u ovom tekstu ćemo je nazvati Ana, piše Slobodna Dalmacija.

U šezdesetim je godinama, i za svoju situaciju ne krivi nikoga - pa čak ni sebe. Jer, od samookrivljivanja "nema kruva". Ipak, pošteno veli da smo svi za svoje pogreške nekako skloni okriviti druge: roditelje, bivšeg bračnog partnera, nezahvalnu djecu, teško djetinjstvo, rat ili zločestog šefa. No, ponekad jednostavno mi sami donosimo loše odluke; dogodi se. I kad se dogodi, moramo živjeti s tim. Kao ona.

A imala je lijep građanski život, uredski posao ("Nemoj pisat di sam radila, pripoznat će me"), kasnije je radila u kuhinji i čistila - još uvijek povremeno čisti, i taj joj rad "na crno" pomaže da plati lijekove, kojih je sve više. Kao i dijagnoza. Kao da svaka godina sa sobom donese barem jednu.

Ima srednju stručnu spremu i priča s izraženim splitskim naglaskom ali lijepo, razumno, odmjereno. Vidi se da, zapravo, možda ovdje gdje jest ne bi trebala biti. A već je tu nekoliko godina, i zahvalna je što su je primili.

- Kad imaš dvi opcije: prenoćište za beskućnike ili nebo nad glavom (koje nije uvik ni vedro), jasno ti je šta je bolja opcija. A sama činjenica da sam ovdje ovako dugo - ide treća godina - nekako mi daje osjećaj da ne postojin. Da san izbrisana iz registra normalnih ljudi. Ovo je moja adresa - nemam dom, penzija mi je "minimum minimuma" - kriv je šta rat, šta rad na crno, šta ishitrene odluke - i eto me tu. Bila sam nekad mlada, zdrava i bolje situirana, a sad sam u začaranom krugu životarenja. Dica su mi u inozemstvu, s jednim (odraslim) ditetom imam neki kontakt, s drugim zasad nikakav. Zamjera mi neke moje ishitrene odluke, na primjer razvod od njihova oca i još više, narednu vezu u koju sam se upustila nakon razvoda. I ja bih to prominila da mogu. Ali sad je to sve ionako "aqua passata" (prošla voda, nap.a.).

Unučad viđam rijetko, previše rijetko. Sama sam.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Doduše, imam prijateljice, one me drže na životu, znaju moju istinu, znaju di živim i ne srame me se. Na koncu, ljudi smo; nikad nitko od nas ne zna kad mu se može sve srušit.

Meni se počelo rušit onoga dana kad sam ostala bez stana zbog hipotekarnog kredita. Lihvarskog kredita. Izija me.

Kad sam ostala bez stana, još sam i imala koji dinar; mogla sam kupit garsonijeru. Ali nisam, i to je jedna u nizu mojih loših odluka. Umisto toga sam plaćala podstanarinu, i novci su se istopili. Prvi put sam došla u prihvatilište na Zlodrinoj poljani, davno; tada su mi rekli da šta ja tu tražim, nije to misto za mene. Pa sam uzela podstanarski stan. Dok sam mogla više radit, čistit, kuvat, bilo je više novaca, i nije sve bilo skupo ka sad. Sad radim koliko mogu, a to je nekoliko dana u sedmici.
Čistim portune, a sve šta zaradim ide na lijekove. Ne moš zamislit koliko njih triba nadoplatit! Imam reumatoidni artritis, skoliozu kralježnice, bajpas na arteriji, triba mi pumpica za astmu. Kapi za oči.

Odu novci dok rečeš "keks"...

Imam i kredit kojega sam podigla da kćeri u inozemstvu pomognem riješit zdravstveni problem. Uzmu mi 400 kuna (banka, nap.a.), pa dobijem samo iljadu kuna penzije; kćer ni ne zna da sam digla kredit zbog nje, ona misli da sam imala ušteđevinu. Ljutila bi se da zna. Doduše, zna da sam ovde smještena, nekoliko puta me i posjetila kad je došla u Split. Sigurna sam da bi me uzela k sebi, pomogla bi mi kad bi bila u prilici. U stvari, ne znam bi li ja to uopće prihvatila. Ne valja mladima bit uteg. Svak se bori, nikome nije život lagodan.

Ovde imam cimerice, minjaju se, a ja ostajem. Ima ih svakakvih; neke su za institucije, a ne za besplatno noćenje. Ne želim bit grintava, mada mi prijateljica kaže da u ovim mojim godinama imam puno pravo grintat na sve (smijeh).

Ona me spašava, kod nje sam lani provela cile božićne praznike. Novu godinu nisam, bila sam ovde u prihvatilištu i sićan se da sam bila u krevetu prije ponoći. Sva ta slavlja mi sad malo znače, nebitna su. Božić me čak rastužuje, nemam lipe uspomene na te dane.

Šta je problem s prihvatilištem? Pa, donedavno je tribalo bit cili dan vanka, sad bar možemo uć unutra iza 15 sati. Kolodvora mi je navrh glave, tamo sam provela cilo lito. Ima hlada u obližnjoj Trajektnoj luci, ima i zahod. To mi je, ka ženi, bitno.
Lipo mi se liti utopit i u onu gužvu na rivi. Sidnem na klupu ako uvatim misto, gledam ljude, turiste, dok padne večer, da se mogu vratit ovde u smještaj. Na rivi mi je malo nezgodno za u zahod, ali prošetam do Općine; tamo se poslužim. Nitko mi ne pravi problem za uć jer valjda izgledam pristojno, i uvik lipo pozdravim zaštitara na ulazu, ispričala je za Slobodnu Dalmaciju.

Nitko ne bi reka da sam beskućnica. Misle da sam neka stranka.

Volim se i ukrcat na osmicu, pa uvatit osamnaesticu (gradski autobus, nap.a.) i onda se odvezem u City Center One. Tamo je liti divota; rashlađeno je, svugdi lipi zahodi, možeš se napit vode, oprat ruke. Malo šetam, pa malo sidin, nekad čak i nešto kupim. Čak i kavu nekad popijem; točno znam di košta deset, a di dvanajst kuna! Ubijem dan.

Parkić mi je isto spas (park Emanuela Vidovića preko puta prihvatilišta, nap.a.). Tamo poznam sve penzionere, šetače pasa, mlade majke... Znan sist i u obližnji kafić, naručim kavu, uzmem križaljku pa satima rješavam. Bude mi ugodno, osoblje me ne požuruje, ljubazni su i na tome im hvala.

Čemu se nadam? Pa, da ću popravit odnos sa dicom, viđat unučad. To bih volila. Ali najvažnije mi je znat da su svi dobro i zdravo. Ja ću se snać, još uvik mogu radit, imat za sebe dinar.

Volila bih i dobit smještaj u nekom domu za starije. Ono, pravom, lipom domu, di žive - kako da kažem - normalni stariji ljudi, ne socijala. Da kćeri ne bude neugodno zbog mene.

Možda bi me onda i češće posjećivala.