Torcidin spektakl bio je navijačka lekcija čitavoj Europi: vatra, kotač, Biblija i Hajduk – najveći 'izumi' kroz povijest

... Sigurdssona nakon dugog, gotovo 40 metara dugog putovanja preko vratara Dantea Stipice zakoprcala u mreži za 1:1 dotad raspjevani, raspamećeni, "ludi" Poljud je u trenutku utihnuo. Toliko rano je islandski reprezentativac u drugom dijelu sve "ubio u pojam" da mnogi na stadionu gol nisu ni vidjeli. Konačno su se nakon sat vremena čuli plavi momci s gostujućeg sektora, ne česti gosti Bad Blue Boysi već navijači Evertona koji su dotad bili prava kazališna publika. U trenutak se san o ulasku u Europsku ligu rasplinuo. Bajka je završila. Počeo je Danteov pakao.

Sigurdsson je ugasio svjetlo na Poljudu. San o skupini "ubio" je čovjek plaćen Swanseaju 50 milijuna eura, potpisan i registriran u zadnjim satima roka prije prve utakmice. Matematika je u svojoj suštini jednostavna stvar. Sigurdsson 50 milijuna ˃ cijeli Hajduk 22,9 milijuna eura. Nekad je možeš malo "prevarit", ali jučer nije išlo.

- Ovo nije moguće! - zavapio je još u šoku od primljenog gola jedan od navijača na zapadnoj tribini.

- Ovako samo Hajduk može ispast - dodao je drugi. Kao neko hajdučko europsko prokletstvo, eurogolom gotovo s centra.

Naravno, pokušavao je nakon tog izjednačujućeg gola Hajduk i dalje. Borio se, čupao, grizao, ali trebalo je tada dati još tri gola. Sve je zato palo oktavu, dvije niže. I na tribinama i na terenu. Zadnja šansa bila je kazneni udarac koji je izborio Erceg. Uzeo je odgovornost na sebe Said. I doslovno jer je oteo loptu Ercegu koji je želio šutirati. Nepotrebne, Hajduka nedostojne scene. Ali nije Said pogodio, obranio je 28,5 milijuna eura plaćeni Jordan Pickford. Matematiku nikad nisam volio...

A sve je do te nesretne 46. minute djelovalo nevjerojatno nestvarno dobro. Hajduk je nadigrao Everton i vodio bombom Radoševića s kraja prvog dijela.

Večer prije susreta trener Hajduka Joan Carrillo rekao je: "Prvo što ću reći igračima u svlačionici, ako ne vjeruju da možemo proći Everton, neka odu." Isto je vrijedilo i za navijače na tribinama. Došli su oni koji su vjerovali. Svi su vjerovali. Ili se nadali. Čudu. Nakon liverpulskih 0:2. Nešto je posebno sinoć bilo u zraku...

Poljud je bio pun do čepa. Još kada su igrači Evertona izlazili na zagrijavanje četrdesetak minuta prije početka utakmice dočekani su salvama zvižduka. Na startu susreta Torcida je još jednom nadmašila samu sebu. Uzduž sjevera razvili su crno-zlatni transparent na engleskom jeziku "The world's finest". A preko cijele sjeverne tribine tisućama zlatnih, crnih, te u središnjem dijelu crvenih i plavih papira te zastavama napravili su čudesnu koreografiju. Prikazali su četiri najvažnije stvari, "izuma", "svojih temelja"; vatru, kotač, vjeru (križ) i Hajduka. A onda je tek krenuo onaj pravi urnebes s tribina.

- S istoka, zapada, sjeveraaaaa, ori se pisma najsvetijaaaaa - orio je cijeli stadion, a na travnjaku je Hajduk bio bolji. I već bi možda zarana poveo da nije bilo pogreške pomoćnog suca, da nije dosuđeno nepostojeće zaleđe na Ercegu koji je kasnije srušen u kaznenom prostoru. Toliko bolji i konkretniji uz uspavani Everton da je i vratar Pickford počeo s odugovlačenjem još u prvom poluvremenu i zarađivao zvižduke, ali ne i žuti karton. Malo se pravio Englez. Ne radi to u Premiershipu, ne brinite. Kada ga je Erceg u 38. minuti stavio na muke apetiti su porasli, vidjelo se da se može.

Nisu navijači posustajali ni jednog trenutka i nagrada za to stigla je dvije minute prije poluvremena kada je Radošević svojim prvim golom za Hajduk probužao Pickforda s gotovo 30 metara. Eruptirao je tada Poljud, tresle su se tribine. Ako nije rađen nekakav računalni, nakon slavlja poslije tog gola ni ne treba se raditi test stadiona na potres.

Nije pjevanje stalo ni na poluvremenu. Kada se brzinom munje saznalo kako je Dinamo od skromnog albanskog Skenderbeua začulo se.

- Mrzin Dinamooo...

Hajduk je, znalo se, ostao duže u Europi od Dinama, a sad poluvrijeme ili cijelu jesen tek se trebalo odlučiti. No, trajalo je mnogo kraće nego što se itko od navijača Hajduka nadao.

Publika je na kraju i jednog od tragičara Saida ispratila velikim pljeskom kada je izlazio iz igre. A onda je već u 77. minuti krenula pjesma:

- U danima sretnim, u danima grubim...

Pa onda na kraju susreta i zajednička cijelog stadiona kojom su ispratili pokisle ljubimce.

- Zbog jedne ljubavi, s kojom se rodimo, koja ne prestaje...

Sreća jednog mora vratiti Hajduku za sve te europske "pegule", (svih) osam ispadanja od Engleza, četvrtu godinu zaredom ispadanje u play off na Poljudu... Ali taj dan nije bio ni jučer.

Slobodna Dalmacija