Ivana Čović: Čekanje je kao dobro vino

Cijeli život gledaš zvjezdano nebo i čekaš neki „pravi“ trenutak. I godinama gledaš, čekaš tu svoju zvijezdu padalicu, da je uhvatiš u letu

1/2

Znaš kako kažu baš ona će ti donijeti sreću. Taj trenutak milisekunde dok je gledaš kako vrluda nebeskim svodom, baš taj. Zaželi želju. Kažu ostvarit će se. Da. Baš ta, neka tvoja duboko skrivena želja. A što je zapravo čekanje? Gubljenje vremena, snage, strpljenja, možda volje. Ovako, kada malo bolje razmisliš uvijek nešto čekaš. Čekaš da dođe. Isto tako treptajem oka prođe, nestane. I što si onda čekao? Nešto što će možda doći. A što sa međuvremenom?

Kakva je tvoja čekaonica. Da li je poput one najgore, bolničke kada ti na svaki šum i pokret noge same potrče, kada je sluh fokusiran samo na ono što želi čuti. Ono da će biti bolje. Da čekaš. Kada prsti dršću tako sinkronizirano da ti netko gleda samo njih zamijenio bi te za virtuoza na pianu. Kada su oči teške i umorne, ali stoje uspravno. I sve bih, ali si nemoćan. Tvoje je samo da čekaš. I opet čekaš. Ili je tvoje čekanje ono u letu. Kada na zadnjoj stanici čekaš bus, a njega nema. Pa provjeravaš sat, da opet ne kasni. Pa se sjetiš da si ga jučer pokupio sa „servisa". I već kada pomisliš da je bus sa tvojim brojem otišao, on nenadano stiže. Prepun, jer zadnja je stanica. Sa svom prtljagom stojiš među gomilom ljudi i poželiš izići. Jer gužva je neizdrživa. Ali opet ne iziđeš, jer čekao si. Dugo. Ili si jedan od one skupine ponedjeljak klub. Onih koji svoje odluke i loše životne navike mijenjaju prolongirajući od ponedjeljka do onog odmah, tamo iza. Pa se kila počinju topiti od ponedjeljka, pa se prestaje pušiti, pa kreće punim tempom učenje. Ali, i to čeka. Svoj neki ponedjeljak. 'Ko je tvoj ponedjeljak. Koga ti čekaš, a on ne dolazi. Čiji zaborav ti odlažeš za svaki idući ponedjeljak. Svatko od nas ima svoj ponedjeljak i živi čekajući da on svane. Onakav kakav i treba. Svaki trenutak je pravi i svaki dan je ponedjeljak. Novi početak. Kalendar je samo brojka za dane koje imaš pred sobom. Ništa ti ne znači koji je dan u tjednu. Ništa ti ne znači pravi trenutak. Uzalud čekaš. On zvanično nikada neće ni doći. Pravi trenutak stvoriš sam. Zapravo svaki trenutak je pravi.

I ovaj sad i onaj sutra u predvečerje. Koliko se puta uhvatiš u želji da ubrzaš vrijeme da to nešto tvoje, dugo očekivano dođe. Pa kada dođe zapravo shvatiš da je sav taj trnoviti put do uspjeha zapravo bio najljepši dio svega. Ma koliko čudno zvučalo. Je. Stvarno je. Taj neki dan što si ga dugo čekao, samo je kruna i pečat na prethodni put. Pa se sjetiš svega, pa i onih teških dana kada si mislio kočiju života pustiti da ide bez tebe. Da ide stranputicom.

Pa opet iz nekog razloga nisi. I ponosan si na sebe što nisi, što si istu tu kočiju usmjerio u željenom smjeru. I nitko na ovom svijetu ti ne može osporiti uspjeh. Uvijek si ispod tog istog zvjezdanog neba, uvijek zvijezdu padalicu možeš uhvatiti u letu, zaželjeti želju.

Čekanje je kao dobro vino. Čašica dvije, uvijek dobro dođe. Ali kada se pretjera ishod nije baš najbolji. I čekanje je dobro u kapljicama što stanu u čašu, ali svaka više je prelije. I to nije to. Granice i mjerilo svega, zaista teško je balansirati. Ali život je čekanje. Dok ti čekaš, padaš i ustaješ, on te formira. I koga život nauči pravilno čekati naučio ga je sve. Opet da ne čekaš, pa što bi radio? O čemu bi sanjao, koju bi zvijezdu poželio dohvatiti, koje bi kilometarske ljestve stajale da ti pomognu u tome. Ovako ti nitko ne može odriješiti klupko tvojih misli, vrtlog želja usporiti i nadu ugasiti. Što je više čvorova na klupku to je više mogućnosti i snova. A snovi su čarolija svijeta. I što god bilo nikada ne sumnjaj u njihovu moć. Put do ostvarenja si ti. Ostvarenje je svaka nova godina koju čekaš, pa dođe. Uz svo blještavilo i popratni vatromet. Eto to. I najbitnije je jasno razlučiti vrijedi li tvoje čekanje. Sjediš li godinama u pogrešnoj čekaonici. Jer sjeti se, nova godina će isto doći bez tvoga čekanja. Ali ako želiš biti dio navedenog blještavila i vatrometa vrijedi čekati. Jer ponekad su dobri prizori i slike koje oko bilježi najbolja hrana za dušu.

Tagovi: Ivana Čović
20.03.2017 u 20:21