ISPOVIJEST SEZONKE: ‘Pala sam u nesvijest, a najbitnije je bilo da skinem majicu s logom restorana prije odlaska na hitnu’

...priča o manjku kuhara, konobara, sobarica i drugog osoblja, ali i o teškim i ne naročito dobro plaćenim poslovima na Jadranu te odnosu poslodavaca prema radnicima, osobito sezoncima.

Novi list donio je priču žene iz Novog Vinodolskog, supruge dragovoljca Domovinskog rata, koja se u već zrelim godinama zatekla u situaciji da mora krpati kraj s krajem radeći sezonske poslove. Deset godina je, kaže, radila u jednoj novljanskoj firmi koja je potom otišla u stečaj, a poslodavac koji joj je ostao dužan stao dužan osam plaća mirno šeće gradom.

Dvanaest sati rada dnevno za 3880 kuna mjesečno

Ostavši bez posla, radila je preko sezone kao pomoćna kuharica u hotelu, ispričavši svoja uglavnom loša iskustva.

"Svi bi da se radi od 0-24. Radila sam od 7.30 do 14.30, a onda 17.30 do 22 i 22.30 sata. Po 12 sati, za 3.800 kuna. Mjesec dana bez slobodnog dana. Nema stajanja. Kad nema posla u kuhinji, treba ići čistiti, okolo, sobe, toalet...", kazala je Novljanka za Novi list.

Kaže kako joj po završetku sezone posao sljedeće godine nije bio siguran jer su joj govorili "ako nećeš ti, ima tko hoće".

"Na papiru stoje sva prava, ali nema slobodnih dana"

"Primljena sam za pomoćnog kuhara, ali moraš raditi sve. Znate osjećaj kad vas je strah stati. Onesvijestila sam se jednom na poslu. Niti me tko pitao kako sam, najbitnije je bilo da promijenim majicu prije nego što dođem u hitnu, da ne vide logo restorana. A plaća? Minimalac, a dat će se još par stotina kuna. Nema slobodnih dana, ali na papiru sva prava stoje. Kakav je odnos šefa bio prema nama... vjerujem da vlasnik nije ni znao. Dobro je prošao samo onaj tko je dobro ‘lajao'. Nije problem raditi cijeli dan, a da se pošteno plati, da se prema radniku odnose kao prema čovjeku", ispričala je za Novi list.

Srećom, kaže, sada je našla posao u jednom restoranu gdje je priča sasvim drukčija.

"Sad radim kod čovjeka koji je sasvim drugačiji od svih s kojima sam imala posla. Ako treba, do sutra navečer ću raditi. Poštuje me se kao čovjeka i radnika. Kaže mi gazda: ‘Sjedi, odmori, nemoj se ustručavati ništa pitati, ne dao Bog da budeš gladna'. Kad smo pričali o poslu, rekla sam mu da nemam prijevoz. Samo je rekao: To je moja briga. I tako funkcionira. I to je dokaz da postoje korektni poslodavci. Iznad svega fer i korektan odnos. Nakon terora koji sam prošla... Ne mogu vam opisati što mi to znači", kazala je Novljanka.

net.hr