Svjedočanstvo:Majka je bila u Međugorju i čekala me

-Bolovala sam od multiple skleroze

Kad ste i kako osjetili prve simptome bolesti?

-Prve simptome bolesti osjetila sam nakon što sam 1967. rodila svoju drugu kćer. Noge su mi drhtale, ali lječnici nisu uspostvili nikakvu dijagnozu. Tada sam imala 26 godina i nisam ni pomišljala da mogu oboljeti od neke teške bolesti.

Kad su Vam liječnici rekli da više nećete moći hodatii da bolest sve više i sve brže narušava Vaše tjelesne snage?

-Prvi veliki poremećaj gubitka vida u desnom oku, drhtanje i parestezijuili utrnost ruku imala sam 4. veljače 1972. Imala sam 31 godinu i bila trudna po treći put!
Lječila sam se u centru za multiplu sklerozu u bolnici sv. Ante opata u Gallartu nedaleko od Milana. Ravnatelj bolnice tada je bio profesor Cazzullo, jedan od najboljih neurologa. U toj sam bolnici saznala da bolujem od te neizlječive bolesti. Na odjelu gdje sam ležala svi su pacijenti bolovali odove bolesti u veoma uznapredovalu stadiju.

Jeste li možda pomišljali da su lječnici pogriješili u dijagnozi?

-Prof. Cazzullo bio je jedan od najboljih neurologa, a i moj stric dr. Francesco de Paola, liječnik, uvijek je bio u kontaktu s lječnicima koji su me lječili. Imala sam potpuno povjerenje u ove liječnike i nikada nisam sumnjala u postavljenu dijagnozu. Na žalost, unatoč vrhunskim liječnicima, bolest se nezaustavljivo razvijala.

A onda ste došli u Međugorje. Što ste dotada uopće znali o tom malenom mjestu i zašto ste odlučili doći ovamo?

-Moj kolega s poslaNatalino Borghi, medicinski tehničar i šef odjela za usavršavanja pri kliničkom centru u Milanu, spomenuo mi je Međugorje i ispričao da se tamo već nekoliko godina ukazuje Gospa. Moram rećida sam oduvijek gajila pobožnost prema Gospi. Između ostaloga, išla sam i na hodočašćeu Lurd i čim mi je Natalino spomenuo Međugorje i pozvao me da dođem ovamo, odmah sam rado pristala. Hodočašće je organizirala župa svetog Nazara Velikog iz Porte Romana u Milanu. Župnik don Giulio Giacometti bio je vrstan svećenik: blag, ali strog, ponizan, ali i strpljiv, svećenik koji je cijeli svoj život živio samozatajno. Bila sam presretna što upravo on vodi hodočašće.

Tko vam je pomagao na putovanju i sjećate li se prvog susreta s mjestom Kraljice Mira?

-Z vrijeme hodočašća pomagao mi je moj kolega Natalino Borghi. Tijekom putovanja govorio mi je da molim Gospu za ozdravljenje kako bih postala znak za čovječanstvo, znak da se ona zbilja ukazuje u Međugorju. No, ja sam razmišljala kako od majke Božje mogu tražiti da postanem znak jer se nisam osjećala dostojnom ni uči u onu malu prostoriju pokraj oltara međugorske crkve. Jošmanje sam bila dostojna tražiti ozdravljenje jer sam osjećala da me nebeska majka voli tisuću puta više nego što ja mogu voljeti nju. Prvi susret s Majkom Božjom imala sam kad sam i sama 1965. po prvi puta postala majkom. Tada sam upoznala njezinu nježnost, njezinu blagonaklonost i njezinu ljubav za svoju djecu. U Međugorju sam proživjela velike i neopisive radosti i dobila veliku utjehu.

Nakon dvanaest godina trpljenja teške bolesti 23. svibnja 1984. potpuno ste ozdravili. Gdje se i kako to dogodilo?

-Majka je bila u Međugorju ičekala me. Zašto baš tamo, to ne znam. Međugorje je bilo dio neba: ljepota prirod, pjev ptica, miris mira i ljubavi... Sve je govorilo o Mariji i Bogu. Susret s Kraljicom Mira dogodio se 23. svibnja 1984. u pokrajnjoj prostoriji župne crkve svetog Jakova u Međugorju. Bilo je to za ukazanja Majke Božje vidiocima nešto prije 18 sati. Za vrijeme ukazanja nisam ništa molila nit sam išta mislila. Kao na filmu vidjela sam sav svoj život- ono što je bilo dobro i ono što je bilo loše, sve. Nakon ukazanja ustala sam i otišla pred oltar zajedno s drugima moliti sedam Očenaša, sedam Zdravomarija, sedam Slava Ocu i Vjerovanje. Nakon toga zamoliše nas da siđemo s oltara i da u crkvi budemo na misi i na molitvi zaozdravljenje. Kada smo izlazili iz crkve, plačući mije došla jedna žena i rekla da je toga dana dobila dva znaka: prvi znak je ispovijed kod fra Tomislava, a drugi da me je vidjela kako hodam. U tom sam trenutkui sama potrčala iz crkve jer sam tek nakon njezinih riječi shvatila da da sam ozdravila. U trenutku kada me tažena oslovila i prisilila da se zaustavim i pogledam samu sebe, postala sam svjesna svoga obnovljenja tijela. Do tog trena nisam bila svjesna što se sa mnom dogodilo. Kada su me ugledali članovi moje skupine kako hodam, iznenađenju nije bilo kraja. Otac Giulio, koji je svaki tren hodočašća bio s nama i koji je godinam proučavao fenomen u Međugorju, blistao je od sreće. Nije pokazivao nikakvu euforiju, kako mu je nalagala i njegova poniznost, nego nam je rekao da ostanemo u tišini molimo. Gledaome očima punima radosti i sreće. I sami možete zamisliti kako se osjećala osoba koja je godinama bivala sve bolesnijom, odjedanput postaje potupno zdravom.

Sutradan ste se iz Ljubuškoga, gdje ste za vrijeme hodočašća bili smješteni, pješice došli u Međugorje. Kako ste nakon toliko godina provedenih u kolicima podnijeli dvanaest kilometara pješačenja.

-Nisam se puno bavila činjenicom da odjednom ponovo hodam. Zahvaljivala sam Gospi koliko sam u svojoj malenosti znala i umjela za veliku milost koju mi je udjelila. Želim naglasiti da na hodočašće nisam išla da bih tražilaozdravljenje, nego me nosilaželja da susretnem našu nebesku Majku. Moja kći često pričada me je, dok smo se vraćali telefonom pitala jesam li ozdravila. Kada sam joj rekla da jesam, kratko je kazala:-Znali smo!

Kako su reagirali liječnici u Milanu kada ste im,posve zdravi, došli na pregled? Jesu li možda posumnjali u svoju raniju dijagnozu ili su kazali da je riječo neobjašnjivu ozdravljenju?

-Neki od njih izjavili su da je riječ očudesnu ozdravljenju, a za druge ne znam. Mogu samo reći da sam nedavno nakon 29 godina nakon ozdravljenja, ponovno bila na pregledima. Uz pomoć najsuvremenijih aparata liječnici su, a jedan od njih je i dr. Roberto Mai, potvrdili moje potpuno ozdravljenje.

Kakav je bio Vaš život proteklih 29 godina u obitelji, na poslu? I jesu li se simptomi bolesti ikada vraćali?

-Proteklih 29 godina posve sam normalno živjela u svojoj obitelji koja jeu dvanaest godina moje teške bolesti sa mnom prošla kalvariju. Trudila sam se da svoju obitelj vodim putem svetosti. Nakon ozdravljenja nisam imala ni najmanji simptom bolesti, potpuno sam zdrava.

Kako ste često nakon toga dolazili u Međugorje? Što vam danas znači Međugorje?

-Teško je izbrojiti koliko sam puta dolazila Kraljici Mira zahvaliti za sve ono što mi je darovala. Međugorje je meni kutak raja, a svi želimo u raj.

Što biste poručili čitateljima Glasnika mira?

-U svom sam životu iskusila da nam Bog daje sve štonam treba, a za vrijeme bolesti otkrila sam da je život, jedan, da je lijep i dragocijen: jedan jer je ovo vrijeme našeg iskušenja, trpljenja; lijep jer nakon oluje sja sunce; dragocijen jer nam možeslužiti i biti plodonosan, i nama i drugima. U ovom lijepom i dragocijenom životu bol je istrument kojim možemo napraviti svoje ljudsko remek-djelo: prvo je pravilo da bol prihvatimo i zavolimo. Prihvaćanjem boli bolje se upoznajemo ividimo dalje,počinjemo shvaćati svoju zadaću, osjećamo bratstvo. Preobražavanjem boli u radost bol postaje patnja, ljubav i svjetlo. Marija nasje naučila najtežoj patnji majke, ali nam je darovala život, ljubav, svjetlo i mir.

Glasnik mira