Svetica odbačenih - Majka Terezija

Svetica odbačenih - Majka Terezija
Majka Terezija utemeljila je Družbu sestara misionarki ljubavi i svuda bila prepoznata kao osoba koja se trudila vratiti dostojanstvo i pomagati najugroženijima - od bolesnih, siromašnih i napuštenih, do prostitutki i zatvorenika. Odmila zvana „svetica odbačenih" i dobitnica brojnih priznanja za svoje djelovanje (među njima i Nobelove nagrade za mir 1979.). Rođena je 26. kolovoza 1910. u Skopju kao Agnes Gonxha Bojaxhiu‎ u obitelji albanskih katolika (otac Nikola i majka Drana), a svoje je podrijetlo mnogo kasnije sama opisala poznatom izjavom: „Po krvi sam Albanka, po državljanstvu Indijka, po vjeri sam katolkinja i obavljam službu časne sestre. Zbog svega toga mogu reći da pripadam cijelom svijetu."
Njegov izbor
Još od djetinjstva, kako je sama otkrila, Srce Isusovo bilo je njezina prva ljubav, a s 18 godina napustila je svoj dom u Skopju i 26. rujna 1928. otputovala u Dublin u Irskoj da bi stupila u Družbu sestara Blažene Djevice Marije od Loreta (irski ogranak Loretskih sestara), neklauzurnu kongregaciju redovnica posvećenu prvenstveno obrazovanju.
„Stavi svoju ruku u Njegovu [Isusovu] i hodi sama s Njime. Idi naprijed jer ćeš, ako se budeš osvrtala, ići natrag", te joj je riječi uputila majka opraštajući se s njom pred polazak u daleki svijet. Mlada se Agnes nedugo zatim prijavila u misije u Bengal, a upućeni tvrde da joj je trebalo šest godina da o svojem pozivu donese odluku koja uključuje puno vjere i hrabrosti. Tomu je doprinijelo i njezino odrastanje u iznimno pobožnoj i bogobojaznoj obitelji, što je misionarka kasnije i sama potvrdila u jednom zapisu iz 1971., objavljenom u knjizi Majka Terezija - Dođi, budi Moje svjetlo (Verbum, Split, 2008.).

„Tada mi je bilo svega 12 godina... U to sam vrijeme prvi put spoznala da imam poziv za siromahe... 1922. Željela sam biti misionarka, željela sam krenuti i ljudima u misijskim zemljama podariti život Kristov... Isprva, između 12. i 18. godine, nisam željela postati redovnica. Bili smo vrlo sretna obitelj. No, s 18 odlučila sam napustiti dom i postati redovnica te od tada, svih ovih 40 godina, ni za trenutak nisam posumnjala da sam postupila ispravno; bila je to volja Božja. Bio je to Njegov izbor."
Poslije pet tjedana duga putovanja, početkom 1929. stigla je u indijsku Kalkutu, a zatim je poslana u Darjeeling da nastavi formaciju. Prve prijevremene zavjete položila je 25. svibnja 1931. obvezavši se na toliko željeni život siromaštva, čistoće i poslušnosti, a nakon toga je došla u Kalkutu raditi u Bengalskoj školi sv. Marije za djevojke kako bi se na osobit način posvetila odgoju mladih. Vječne zavjete položila je 24. svibnja 1937. i nastavila sa svojim školskim obvezama. Bila je upraviteljica škole i poglavarica zajednice Kćeri sv. Ane (indijski ogranak Loretskih sestara).

Dan nadahnuća
Nedjeljom je njezin raspored uključivao i apostolat koji je sama izabrala - posjećivanje siromašnih i onih na rubovima društva u njihovim četvrtima, što je na nju ostavljalo snažan dojam i odredilo njezin budući put svetosti. Iako im nije imala što dati, pohodila je najpotrebitije kako bi ih razveselila. „O Bože, kako ih lako usrećujem! Daj mi snage da uvijek budem svjetlo njihova života i tako ih sve dovedem k Tebi", otkrila je svojedobno prijateljima u Skopju ne sluteći da će u godinama koje dolaze svoj život potpuno darovati onima u najvećim potrebama.

„Dan nadahnuća" dogodio se 10. rujna 1946. Naime, dok se vozila vlakom od Kalkute do oko 650 km udaljena Darjeelinga, grada podno himalajskih planina, dobila je svoj „Poziv unutar poziva" koji je značio: „Gasiti Kristovu žeđ služeći mu u najsiromašnijima od siromaha." Toga dana počela je dobivati niz nutarnjih objava koje su potrajale do sredine 1947., a taj je nadnevak Majka Terezija držala početkom redovničke zajednice misionarki i misionara ljubavi. Papa Pio XII. dopustio joj je 12. travnja 1948. eksklaustraciju, tj. s dopuštenjem Svete Stolice ona napušta ograničeno područje Loretske redovničke zajednice, da bi započela svoje poslanje među najsiromašnijima na ulicama Kalkute.

Na blagdan Gospe od Krunice 1950., po odobrenju Svete Stolice, službeno je osnovana zajednica Misionarki ljubavi (s prvih 12 sestara) kao družba biskupijskoga prava u Nadbiskupiji Kalkuta pod episkopatom Ferdinanda Perierea, DI., a 1965. zajednica je priznata kao Družba papinskoga prava.
Ljubav kao dužnost
Najprije je Majka Terezija započela s radom među siromašnom djecom koju je poučavala vjeri, čitati, pisati, ali i higijeni te lijepom ponašanju. Pošto im je bila poput majke, i oni su je prozvali Majka Terezija. Za njom su prvo krenule djevojke kojima je nekoć bila učiteljica i ravnateljica u školi sv. Marije. Kako je zajednica rasla, širio se i spektar njezinih aktivnosti. Osim mališanima, redovnice su počele pomagati i njihovim obiteljima te otvarale različite ustanove za potrebite. Podsjetimo da je već 1952. Majka Terezija u Kalkuti utemeljila prvi dom za bolesne i umiruće - Dom čista srca (Nirmal Hriday) koji je napuštenima nudio utočište u posljednjim trenutcima njihova života, kako ne bi umrli na ulici. Kasnije su takve i slične institucije Misionarki ljubavi nikle diljem Indije, ali i drugdje u svijetu, poput prvog Doma za oboljele od AIDS-a koji je u New Yorku počeo s radom na Božić 1985. O tim je bolesnicima kazala: „Bolesni od AIDS-a ljudi su, naša braća i naše sestre. Naša jedina dužnost jest ljubav i praštanje cijelim srcem. Ti jadni ljudi mnogo pate zbog te strašne bolesti, zasad neizlječive, i mi im pružamo sve do zadnjeg daha..."
Ubrzo su, reći će upućeni, Misionarke ljubavi i njihova utemeljiteljica postale simbol borbe za život nesebično i hrabro idući na sva mjesta gdje je bio ugrožen život - pomagale ljudima pogođenim ratnim okolnostima, katastrofama, glađu, neimaštinom, bolestima..., a Majka Terezija zalagala se i protiv ratova te osobito protiv pobačaja. Njezina je redovnička obitelj vremenom dobila i muške članove - nadnevak 19. ožujka 1979. ostat će upamćen jer je u Rimu skupa sa suosnivačem paterom Sebastianom, MC, osnovala Misionare ljubavi (kontemplativnu braću).

Služeći najsiromašnijima
Majka Terezija preminula je 5. rujna 1997. u matičnoj kući u Kalkuti. U trenutku njezine smrti u službi su bile njezine 3 842 sestre (u 594 kuće u 120 zemalja) skupa s 363 aktivna brata (u 68 kuća u 19 zemalja) te 14 kontemplativne braće (u 4 kuće u 3 države) i 13 patera (u 4 kuće u 3 zemlje).

Misionarke ljubavi prisutne su danas u oko 200 zemalja pa i na našim prostorima - u Hrvatskoj od 1979., a u Bosni i Hercegovini više od 10 godina.
Na poziv banjolučkog biskupa Franje Komarice nasljednice Marije Terezije u listopadu 2005. došle su u Banju Luku gdje djeluju njih četiri, a poslanje im je posjećivanje siromašnih u gradu i okolnim mjestima.

Slijedeći primjer svoje utemeljiteljice, Misionarke ljubavi i u srcu Banjolučke biskupije jednako kao i u drugim krajevima svijeta nastoje propovijedati ne toliko govoreći nego više čineći dobra djela i živeći evanđelje - bez obzira na sve križeve koje na tom putu moraju nositi služeći najsiromašnijima od siromaha.

nedjelja.ba