Sveti Anto Padovanski opet pomogao

sveti ante
sveti ante

...U ugodnom čavrljanju popile smo domaću šljivu i blagovale zdravo povrće - šparoge, pureće šnicle... Kako je bilo prilično toplo, uživale smo u slatkim ljubenicama. Poslije jela poslužila sam kavu i orahnjaču.

Janja boluje sigurno već par godina od početne Alzeimerove bolesti - demezije; zaboravlja ponekad najobičnije stvari. Iz te nemoći u njenoj psihi se razvio jedan stalni strah. Boji se da će joj susjedi ući u stan, pojesti hranu i pokrasti nužne stvari. Čak je i bravu na ulaznim vratima promijenila tri puta. Novac, dokumente i vrijedne stvari stoga uvijek nekamo sakriva (sama od sebe) te zaboravi gdje je to stavila. Tako se njezin život ograničava u svakodnevnom traženju izgubljenih stvari. Kako bi ju malo raspoložila, jer nema obitelj, a većinu života je provela u Njemačkoj kao i ja sama, često ju nazovem telefonom. Uvijek ista priča; svakodnevne poteškoće, bolest, nesloga u daljnoj obitelji. Iako je neudata, prisvojila je kćer svoje pokojne sestre koja ju je na samrti za to zamolila. No, s tom kćerkom koja živi u Zagrebu, ne razgovara već par godina. Upozorila sam ju na to da se dobri kršćani trebaju izmiriti sa svakim. No, ona ima uvijek „dobar" izgovor da to ne učini, govoreći da je kćer mlađa i da ju ona treba prva nazvati.
Žao mi je ove moje prijateljice, jer uviđam da više ne može dugo živjeti sama. Namjerava se vratiti u Posavinu, ali ne još... Kako tvrdi, tamo su svi ljudi gladni i otet će joj svu njezinu mirovinu. Opet strah od života. Čini mi se, da su ovo nastupila posljednja vremena, jer stoji u Novom zavjetu, da će ljudi umirati od straha i tjeskobe od onoga što se ima dogoditi čovječanstvu.

Kako se u Mainzu rovari po ulicama i obnavljaju razni vodovi, saobraćaj je pomalo otežan. Stoga sam odlučila da Janju odvezem kući, da se ne bi izgubila u gradu. Kolegica Marija tvrdi da takovi bolesnici odu od kuće i više se ne znaju vratiti kući. Na kraju života zaboravljaju čak i jesti. E, da se to meni može dogoditi. Gurman sam od djetinjstva i borim se uvijek od viška kilograma.
S Janjom u automobilu ubrzo smo stigle do njezinog stana. Odmah sam pošla kući. Čim sam došla kući, zazvoni telefon. Javi se jedna Njemica, gospođa Schneider, te me upita da li imam ključeve od Janjinog stana. Trebalo je malo da razmislim i da shvatim o čemu se radi. Rekla sam da ne posjedujem njezine ključeve. Potom mi je ona zabrinuto rekla:
„Gospođa Janja stoji ispred zgrade, vrlo je uplašena i nervozna. Ne može ući u kuću, jer nema ključa. Brine se gdje će sada spavati, kad ne može ući u kuću."
Odgovorila sam: „Janja je bila danas kod mene u posjeti i imala je ključeve od stana, jer sam ih vidjela. No, ja ću ipak pretražiti moj stan i automobil, možda ih je ovdje nenamjerno ostavila".

Pretražila sam sve kutove, ali ključeva nigdje nema. Potom sam javila gospođi Schneider i zamolila ju za njezin broj telefona.
„Eto ja uskoro dolazim!" obećala sam joj.
Sjela sam opet u automobil i žurno pohitala u Mombach, jer sam slutila u kakvoj situaciji se Janja nalazi. Za vrijeme vožnje molila sam se Gospodinu, a naročito sv. Anti koji pomaže pri pronalaženju izgubljenih stvari.
„Sveti Ante, pomozi mojoj prijateljici, prosvjetli joj pamet, kako bi pronašla izgubljene ključeve".
Stigla sam pred Janjih stan i ugledala ju kako stoji pred vratima. Znam što je trpjela, jer se to i meni jednom dogodilo, kad sam izgubila ručnu torbicu sa svim dokumentima i ključevima. Sveti Ante mi je tada pomogao, te sam isti dan pronašla torbicu. Janja mi je uplašeno rekla da je pretražila detaljno cijelu torbicu, ali ključeve nije pronašla. Uzela sam torbu iz njezinih ruku, pretražila svaki pretinac, ali ključeva nije bilo. Potom sam počela pipati, intnzivno pipati, naročito donji dio torbe. Pipam li ga pipam - i napipam. Uskliknem od radosti:
„Evo Janjo tvojih ključeva. Propali su na dno torbe kroz poderanu unutarnju postavu."

Janja nije mogla vjerovati. „Pa kako to. Sve sam pretražila, ali ih nisam našla".
„E, trebala si pipati, pipati..."
Pošle smo u njezin stan i malo sam ju tješila. Zatim sam nazvala gospođu Schneider, koja stanuje u susjednoj zgradi i javila joj radosnu vijest da smo pronašli ključeve. Zahvalila sam joj se na pomoći.
S Janjom sam se pomolila i zahvalila Gospodinu, izmolivši Oče naš i molitvu svetom Anti:
„Sveti Anto hvala ti na pomoći. Budi uz nas, pomozi nam i nadalje u našim svakodnevnim životnim poteškoćama i slabostima."
Sveti Ante je opet brzo pomogao u nevolji. Kod njega se ne čeka dugo na njegovu pomoć.
Katica Kiš