Što je to Crkva?

Tu stvarnost u više je navrata opisao Sv. Pavao, a osobito u pismima Rimljanima (12,4-5), Korinćanima (1 Kor 10,17; 12,12...), Kološanima (1,24) i Efežanima - kojima izričito kaže da je Bog Otac sve podložio Kristu Isusu i postavio ga „Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja" (Ef 1,22-23). Iz toga je razvidno da nije riječ samo o instituciji koja se dobrim poslovanjem održala 2 000 godina, nego o zbiljnosti utemeljenoj u Božanskom planu, koja obuhvaća sve krštenike. Međutim, tijekom dva tisućljeća koja su u različitim etapama donijela mnoštvo izazova i neprilika, ova je izvorna zamisao doživjela mnogovrsna zastranjenja te je danas u poimanju javnoga mnijenja - osobito na ovdašnjim prostorima - Crkva: skup klerika na čelu s biskupom koji imaju vlast, šuruju s politikom, donose neke propise i nerijetko su protiv pape (Franje). Stoga, Godina katoličkog laikata koja je započela u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, treba na samom svome početku posvijestiti što je to zapravo Crkva i ukazati, onda, kako živjeti tu stvarnost.
U kontekstu ovoga, valja odmah ustvrditi da bi se uspješnom mogla označiti ova liturgijsko-pastoralna godina ako bi po njezinu završetku svaki vjernik znao i htio, na spomen riječi „Crkva", konstatirati: „Crkva, to smo svi mi kršteni." Onda se ne bi događala raslojavanja koja, na temelju hijerarhijskoga ustroja, izdvajaju crkveno vodstvo kao neku „službenu Crkvu" i posljedično tomu „službeni stav" nasuprot kojih su neka „naša mišljenja". Svijest o Crkvi kao Tijelu Kristovu, sazdanu od mnogovrsnih „udova" - različitih po ulozi, a jednakih po dostojanstvu - doprinosi posadašnjenju prava, a i dužnosti, svih krštenika. Odatle se na novi način vrjednuje uloga svakog pojedinog staleža.
Na osobit način sazrjelo je vrijeme za staviti u prvi plan vjerničku bazu koju se naziva: laicima, a iz koje su, vremenom, rođene i dvije preostale crkvene strukture: redovnici (muški i ženski) i svećenstvo (đakoni, svećenici i biskupi). Stoga je nužno istaknuti da ovo nije nikakva novina nego stvarnost koja je u svome punom obujmu cvjetala i na našim prostorima sve do pred II. svjetski rat, a jedan od njezinih simbola bio je, i jest, Banjolučanin bl. Ivan Merz. No, u trenutku kada je Katolička Crkva na općoj razini razmatrala važnost i ulogu vjernika laika, tada je Crkva „s ove strane Jadrana" trpjela pod komunističkom čizmom i bavila se golom egzistencijom, pri čemu je katolički laikat, agresivnim djelovanjem marksističke ideologije i represivnim državnim aparatom, uvelike razoren.
U međuvremenu se dogodio Drugi vatikanski sabor (1962. - 1965.) koji je iznjedrio i dekret Apostolicam actuositatem koji kroz 33 broja govori o apostolatu laika. U njemu se, između ostaloga, naglašava „različitost službi, ali jedinstvo poslanja" (usp. AA 2), izričito rekavši da laici „trebaju preuzeti obnovu vremenitoga poretka kao vlastitu zadaću; vođeni svjetlom evanđelja i duhom Crkve te pokretani kršćanskom ljubavlju (...) kao građani moraju stručno i odgovorno surađivati s (drugim) građanima te posvuda i u svemu tragati za pravednošću Božjega kraljevstva" (AA 7). Ova je misao u kontekstu evangelizacije u suvremenom svijetu razrađena u apostolskoj pobudnici pape Pavla VI. Evangelii nuntiandi od 8. prosinca 1975., koji kaže da je vlastito polje laičkoga evangelizacijskog rada „veliki i složeni svijet politike, društvenog života, gospodarskih odnosa, ali i svijet kulture, znanosti, umjetnosti, međunarodnog života, sredstava društvenog priopćivanja, pa neke druge stvarnosti otvorene evangelizaciji kao što su ljubav, obitelj, odgoj djece i mladeži, stručni rad, ljudska patnja" (EN 70). Slično je ukazao i Sv. Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici o kršćanskoj obitelji u modernom svijetu Familiaris consortio, objelodanjenoj 27. studenoga 1981., istaknuvši da „laici imaju posebnu ulogu interpretacije povijesti svijeta u svjetlu Krista" (FC 5).
Cjelokupan taj, nazovimo ga, „program" vraćanja laika u središte promišljanja Crkve, sažet je u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici svetog pape Wojtyle Christifideles laici, koja je plod Sinode biskupa o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu održane 1987., a potpisana je 30. prosinca 1988. Tu se - premda je i poslije bilo važnih crkvenih dokumenata o laicima - ponajbolje opisuje profil katoličkog laika kada se kaže: „Ako saberemo sve otajstvo što ga Bog daje kršćaninu u svetom kršenju, kadri smo ocrtati lik vjernika laika" (CL 9).

Zbog toga, citat iz govora pape Pija XII. novim kardinalima 20. veljače 1946. može biti početni smjerokaz Godine katoličkog laikata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji: „Vjernici, točnije laici, nalaze se u isturenijim linijama života Crkve; po njima Crkva je životno počelo ljudskog društva. Zato oni, posebno oni, moraju biti sve više svjesni ne samo da pripadaju Crkvi, nego da jesu Crkva, što će reći zajednica vjernika na zemlji pod vodstvom zajedničke Glave, Pape, i s njim u zajedništvu biskupa. Oni jesu Crkva" (CL 9)

katolicki-tjednik.com